BUKTI SUKOB IZRAELA I ŠPANIJE: Migranti su samo povod, a iza svega se vodi mnogo opasnija politička igra
Dok desetine hiljada očajnih ljudi pokušavaju da se domognu evropskog tla, političari ponovo rade ono što najbolje znaju – koriste tuđu nesreću da bi poravnali stare račune.
Španija se našla pred krizom kakvu njena enklava Seuta možda nikada ranije nije doživjela. Granice su pod ogromnim pritiskom, policija je iscrpljena, lokalno stanovništvo uplašeno, a evropske države već razmišljaju kako da zaključaju vlastita vrata.
Ali umjesto solidarnosti i zajedničkog rješenja, počela je politička paljba.
Najglasniji udar stigao je iz Izraela, čiji su predstavnici jedva dočekali priliku da Madridu vrate za sve ono što je Španija govorila o ratu u Gazi.
Je li ovo zaista briga za evropsku sigurnost ili samo osveta upakovana u diplomatsku poruku?
Kada ljudska tragedija postane političko oružje
Španija je bila među evropskim zemljama koje su najotvorenije kritikovale izraelske operacije u Gazi, tražile priznanje Palestine i podržale međunarodne pravne postupke protiv Izraela.
Izrael to očigledno nije zaboravio.
Sada, kada se Madrid našao pod ogromnim migrantskim pritiskom, izraelski diplomati pitaju kako Španija može držati lekcije drugima dok istovremeno zadržava teritorije na afričkom kontinentu.
To pitanje samo po sebi nije nelegitimno. Seuta i Melilja zaista su predmet dugogodišnjeg spora između Španije i Maroka.
Ali zašto se to pitanje postavlja upravo sada, dok ljudi ginu u pokušaju prelaska granice?
Zar je potrebno čekati tragediju da bi se otvorila rasprava o kolonijalnom nasljeđu? Ili se ne govori o kolonijalizmu zbog principa, nego zato što je Madrid kritikovao Izrael?
Ako su migranti postali sredstvo za diplomatsko prepucavanje, onda smo kao društvo dotakli novo dno.
Ko je otvorio vrata?
Španska vlast tvrdi da su krijumčarske bande zloupotrijebile odluku Vrhovnog suda i migrantima predstavile lažnu sliku da su granice otvorene.
Moguće je da su kriminalne grupe odigrale važnu ulogu. One zarađuju na ljudskom očaju i godinama iskorištavaju svaku rupu u evropskim zakonima.
Ali može li nekoliko krijumčara pokrenuti desetine hiljada ljudi u jednom danu bez ozbiljnog propusta državnih institucija?
Kako je toliki broj ljudi došao do granice? Zašto marokanske snage na pojedinim mjestima navodno nisu pružale ozbiljniji otpor? Je li riječ samo o haosu ili je neko svjesno odlučio da pritisne Madrid tamo gdje je najranjiviji?
Dokaza da je Maroko organizovao masovni prelazak nema. Još manje postoje dokazi da je Izrael na bilo koji način učestvovao u tome.
Takve tvrdnje ne smiju se objavljivati kao činjenice.
Ali bilo bi jednako naivno tvrditi da se migracije nikada ne koriste kao politički pritisak. Evropa je već više puta gledala kako susjedne države otvaranjem ili zatvaranjem migrantskih ruta pokušavaju iznuditi političke ustupke.
Evropa ponovo zatvara oči
Francuska i Njemačka pojačavaju kontrole. Pojedini političari traže kažnjavanje Španije, pa čak i njeno udaljavanje iz šengenskog prostora.
Ozbiljno?
Kada jedna članica Evropske unije bude preplavljena krizom koju ne može sama kontrolisati, odgovor ostalih članica je da je izbace i ograde se od nje?
Kakva je to unija koja postoji samo dok je mirno, sigurno i finansijski isplativo?
Naravno da Španija mora čuvati svoje granice. Neregularni prelazak ne može se proglasiti normalnim niti prihvatljivim. Nijedna država ne može funkcionisati ako desetine hiljada ljudi u jednom danu uđu bez evidencije, kontrole i jasne procedure.
Ali nijedna ozbiljna država ne smije ni zaboraviti da se iza riječi „migrant“ nalaze ljudi – siromašni, prevareni, očajni i često gurnuti u opasnost od onih koji na njihovoj nesreći zarađuju ili ostvaruju političke ciljeve.
Migranti nisu vojska, ali neko ih koristi kao municiju
Ovo više nije samo priča o granici između Maroka i Španije. Ovo je priča o Gazi, Palestini, Zapadnoj Sahari, odnosima Maroka i Alžira, evropskim podjelama i izraelskom sukobu sa svakom državom koja otvoreno kritikuje Netanyahuovu vladu.
Migranti su u toj velikoj igri najmanje važni onima koji o njima najglasnije govore.
Jedni ih koriste da ucjenjuju Evropu. Drugi da šire strah. Treći da uzvrate politički udarac Španiji. Četvrti da prikupe glasove pred izbore.
A ko će odgovarati za mrtve?
Ko će objasniti porodicama zašto su njihova djeca završila u moru dok su se diplomate nadmetale u uvredama?
Španija mora odgovoriti na ozbiljna pitanja o kontroli granica i vlastitim zakonima. Maroko mora objasniti kako je došlo do ovakvog masovnog prelaska. Evropska unija mora pokazati da li je zaista zajednica ili samo skup država koje se razbježe čim nastane problem.
A Izrael, ako već govori o kolonijalizmu i ljudskim pravima, mora biti spreman da ista pitanja prihvati i kada se postave njemu.
Jer principi koji važe samo za protivnike nisu principi.
To je propaganda.
