Danas sam svjedočila nečemu što mi se urezalo u glavu i teško će izblijedjeti.
Na putu prema radnji u širem centru Novog Sada, svega nekoliko stotina metara od Policijske uprave u Ulici kralja Petra I, zatekla sam prizor zlostavljanja životinja.
Sve se odigralo brzo, ali dovoljno jasno da ne ostavlja prostor za dilemu. Dvojica muškaraca, očigledno u alkoholisanom stanju, na brutalan način gurali su žive ptice – guske, ćurke i vjerovatno još nekoliko vrsta – u bijele džakove. Nisu ih pažljivo stavljali, nego doslovno nabijali jedne preko drugih, sabijajući ih silom, dok su se životinje borile, glasale i pokušavale da se izbore za vazduh i prostor.
Umjesto da se zaustave, oni su se smijali. Kao da je sve to neka šala, kao da pred njima nisu živa bića koja osjećaju bol i strah. Nakon što su ih strpali u džakove, zavezali su ih i nastavili dalje.
U šoku, prva reakcija mi je bila da snimim sve, iako mi je bilo teško gledati. Taj snimak ne želim javno objavljivati jer je uznemirujući, ali sam ga napravila isključivo kao dokaz za nadležne institucije.
Pokušala sam i da im priđem. Jedan od njih mi je, uz podrugljiv osmijeh i na stranom jeziku, rekao nešto poput „Dunai“, uz gest koji je sugerisao da životinje navodno vode „na Dunav da plivaju“. S obzirom na njegovo stanje i ponašanje, odustala sam od daljnje komunikacije i pozvala policiju na broj 192.
Prijavila sam detaljno šta se dešava, lokaciju i šta sam vidjela. Uputili su me na drugi broj, gdje sam ponovila prijavu i rečeno mi je da ostanem na mjestu jer će patrola doći i uzeti izjavu.
Naivno sam vjerovala da je to kraj priče. Pitala sam čak da li mogu otići do radnje, i rečeno mi je da mogu jer „imam vremena“. I zaista – imala sam vremena.
Prošlo je pola sata, pa i više, i onda – novi poziv. Patrola ipak ne dolazi. Umjesto toga, upućuju me da sama odem u Radničku ulicu i tamo dam izjavu i predam snimke.
Da podsjetim: sve se desilo nekoliko stotina metara od same Policijske uprave Novi Sad.
Nakon toga odlazim lično u zgradu policije. U hodniku, ispod natpisa „dežurni policajac“, obraćam se službeniku, objašnjavam situaciju, pokazujem ozbiljnost prijave i nudim snimke.
Odgovor me dodatno šokirao: „Nisam se time bavio. Nisam nadležan. Ne znam šta da radim. Ja samo čuvam zgradu. Idite u Radničku.“
Na moje pitanje kako je moguće da na licu mjesta u policijskoj zgradi nema procedure za ovakvu prijavu, odgovor ostaje isti – nisam nadležan.
I tako se sve svelo na to da, umjesto brze reakcije, svjedok mora da ide s kraja na kraj grada, dok vrijeme prolazi, a životinje ostaju u rukama ljudi koji su ih već brutalno strpali u džakove.
Na kraju ostaje gorak osjećaj da se više energije potroši na pokušaj prijave nego na samu zaštitu onih koji su bili ugroženi.
