AMERIKA NE ODUSTAJE OD MILIJARDI ZA IZRAEL: Pokušali smanjiti pomoć, Kongres rekao „ne“ sa 314 glasova
Američki Predstavnički dom uvjerljivom većinom odbacio je pokušaj smanjenja vojne pomoći Izraelu. Prijedlog republikanskog zastupnika Thomasa Massieja nije prošao – 314 zastupnika glasalo je protiv, a 104 za, čime je Washington još jednom pokazao da, uprkos sve glasnijim raspravama, velika većina Kongresa zasad ne želi ozbiljno dirati dugogodišnji sistem američke sigurnosne pomoći Izraelu.
I upravo je odnos 314 prema 104 možda važniji od svih političkih govora.
Jer jedno je ono što političari govore pred kamerama.
Drugo je kako glasaju kada na stol dođu milijarde dolara.
38 MILIJARDI DOLARA – I SPORAZUM KOJI TRAJE DO 2028.
U središtu priče nalazi se desetogodišnji memorandum koji su SAD i Izrael zaključili 2016. godine.
Njime je predviđeno ukupno 38 milijardi dolara američke sigurnosne pomoći Izraelu, odnosno približno 3,8 milijardi godišnje, do isteka sporazuma 2028. godine.
Massie je pokušao dio tog finansiranja ukloniti.
Njegov argument uklapa se u širu raspravu koja posljednjih godina raste unutar dijela američke politike: koliko dugo američki porezni obveznici trebaju finansirati sigurnosne potrebe drugih država i gdje treba povući granicu?
Ali odgovor Predstavničkog doma ovoga puta bio je vrlo uvjerljiv.
Prijedlog je pao.
To znači da postojeći okvir ostaje.
Ipak, sama činjenica da su 104 zastupnika podržala rezanje sredstava pokazuje da pitanje koje je nekada bilo gotovo politički nedodirljivo više nije bez ozbiljnih protivnika.
AMERIČKI NOVAC ZA IZRAEL – ALI VELIKI DIO SE VRAĆA AMERIČKOJ INDUSTRIJI
Kada običan čovjek pročita da Amerika daje milijarde Izraelu, lako je zamisliti vreće novca koje jednostavno napuštaju SAD.
Stvarnost je složenija.
Veliki dio američke vojne pomoći vezan je za kupovinu američke odbrambene opreme.
To znači da pomoć Izraelu istovremeno predstavlja posao za američku vojnu industriju.
Američki porezni novac finansira pomoć, Izrael njime nabavlja američku opremu, a ugovore dobijaju kompanije koje proizvode avione, projektile, sisteme protivzračne odbrane i drugu vojnu tehnologiju.
Zato je ova tema mnogo šira od jednostavnog pitanja:
„Zašto Amerika daje novac Izraelu?“
Postoji i drugo pitanje:
Ko u samoj Americi ekonomski zavisi od nastavka takve politike?
Radna mjesta, fabrike, veliki ugovori i politički interesi dio su iste jednačine.
JEFFRIES: NE RADI SE SAMO O ORUŽJU
Demokratski lider Hakeem Jeffries usprotivio se Massiejevom prijedlogu, upozoravajući da bi smanjenje finansiranja pogodilo šire strateško partnerstvo SAD-a i Izraela.
To je zapravo tradicionalni argument većine američkog političkog establišmenta.
Izrael se u Washingtonu ne posmatra samo kao država kojoj se šalje vojna pomoć.
Posmatra se kao jedan od ključnih američkih partnera na Bliskom istoku.
Zbog toga zagovornici pomoći tvrde da Washington tim milijardama ne finansira samo izraelsku sigurnost nego ulaže i u vlastite geopolitičke interese.
Protivnici, međutim, postavljaju sve neugodnija pitanja.
Zašto bi pomoć morala biti praktično automatska?
Zašto svaki dolar ne bi bio predmet političkih uslova i kontrole?
I treba li sporazum sklopljen prije deset godina ostati gotovo nedodirljiv kada se okolnosti na Bliskom istoku dramatično promijene?
314 PREMA 104 – ALI RASPRAVA NIJE ZAVRŠENA
Massie je izgubio glasanje.
I to uvjerljivo.
Zato bi bilo pogrešno tvrditi da je američka podrška Izraelu pred raspadom. Ovo glasanje pokazuje upravo suprotno: u Predstavničkom domu i dalje postoji veoma snažna većina spremna zaštititi postojeći sistem pomoći.
Ali 104 glasa nisu beznačajna.
Ona pokazuju da postoji ozbiljna grupa zastupnika spremnih javno glasati protiv dijela finansiranja.
I zanimljivo je da kritike više ne dolaze samo iz jednog političkog pravca.
Na američkoj ljevici pomoć Izraelu sve češće se propituje kroz odnos prema Palestincima, civilnim žrtvama i ljudskim pravima.
Na dijelu desnice pojavljuje se sasvim drugačiji argument: zašto američki porezni obveznik treba plaćati račune drugih država?
Razlozi su različiti.
Ali rezultat je isti – tema koja je desetljećima imala širok politički konsenzus sve češće dolazi pod povećalo.
I zato ovo glasanje nije kraj rasprave.
Možda je tek najava mnogo veće bitke koja dolazi kada postojeći desetogodišnji sporazum istekne 2028.
Tada više neće biti dovoljno braniti stari dogovor.
Trebat će odlučiti hoće li postojati novi.
A tada će Amerikanci imati puno pravo pitati svoje političare:
Koliko milijardi? Na koliko godina? Pod kojim uslovima? I šta američki građanin dobija zauzvrat?
Jer prijateljstvo između država može biti strateško i dugoročno.
Ali kada se finansira novcem građana, nijedan račun ne bi trebao biti izuzet od pitanja.
