Zato što u Bosni i Hercegovini politika odavno nije samo politika. Ona je postala posao, strah, identitet, familija, usluga, televizija i preživljavanje. I tu je glavna tragedija.
Nije narod glup. To je prejednostavno reći. Problem je dublji: ljudi su godinama naučeni da glas nije alat za promjenu, nego osiguranje da ne izgube ono malo što imaju.
Političar se ne prodaje kao rješenje, nego kao zaštita
U normalnoj državi političar kaže: “Evo šta ću uraditi za školu, bolnicu, posao, plate, puteve.”
Kod nas često kaže: “Ako ne glasate za mene, oni drugi će vas ugroziti.”
I to pali.
Jer BiH je zemlja u kojoj rat nikad nije potpuno izašao iz politike. Strah se stalno podgrijava. Jedni plaše Bošnjake Srbima, drugi Srbe Bošnjacima, treći Hrvate majorizacijom. I tako se narod drži u torovima.
Freedom House opisuje BiH kao državu koju obilježavaju nacionalističke blokade među bošnjačkim, srpskim i hrvatskim liderima, uz ozbiljan problem korupcije u vlasti i društvu.
Zato se kod nas ne glasa uvijek za boljeg. Često se glasa za “svog”. Pa makar taj “svoj” uzeo tender, zaposlio rođaka, uništio firmu i 20 godina pričao istu priču.
Ucjena je jača od ideje
Drugi razlog je goli interes. Kod nas je politika ušla u posao, školu, općinu, bolnicu, javno preduzeće, konkurs, stipendiju, asfalt, dozvolu, pa čak i liječenje.
Čovjek zna da ga političar vara. Ali misli:
“Šuti, možda mi zaposli sina.”
“Šuti, možda mi završi papir.”
“Šuti, neću se zamjerati.”
To više nije demokratija. To je sistem zavisnosti.
Transparency International za BiH navodi skor 34/100 na Indeksu percepcije korupcije za 2025. godinu i rang 109 od 182 zemlje. Takođe navode da je 20% korisnika javnih usluga plaćalo mito u prethodnih 12 mjeseci prema posljednjem Globalnom barometru korupcije.
SELDI je u izvještaju za 2025. posebno pogodio suštinu: koruptivno ponašanje se u BiH normalizuje, posebno kada građani vjeruju da drugačije ne mogu ostvariti svoja prava.
To je ono naše: “Ne možeš ništa bez veze.”
A kad narod povjeruje u to, političar je pobijedio prije izbora.
Mediji ne objašnjavaju problem, nego hrane svađu
Zato se u BiH stalno priča: ko je šta rekao, ko je kome odgovorio, ko je koga ponizio, ko je koga izdao.
To nije slučajno. To je najjeftinija politika.
Ako se priča o bolnicama, moraš pokazati rezultate.
Ako se priča o platama, moraš objasniti zašto ljudi odlaze.
Ako se priča o korupciji, neko mora odgovarati.
Ali ako se priča o prepucavanju — svi viču, niko ništa ne radi.
OSCE/ODIHR je za lokalne izbore 2024. naveo da su izbori bili konkurentni, ali u okruženju bez društvene i političke kohezije, uz ograničeno i pristrasno medijsko pokrivanje koje je smanjilo mogućnost birača da donesu informisan izbor.
OSCE je 2026. upozorio i da su od početka 2025. dokumentovali blizu 60 incidenata protiv novinara u BiH, uključujući napade, pritiske, ograničavanje pristupa informacijama i kampanje blaćenja. (OSCE BiH)
Kad mediji postanu produžena ruka politike, narod ne dobija sliku stvarnosti. Dobija predstavu. I onda glasa kao navijač, ne kao građanin.
Najgore: ljudi su se navikli na nenormalno
Najopasnija rečenica u BiH nije “svi su isti”.
Najopasnija rečenica je: “Ma tako ti je to kod nas.”
Tu počinje poraz.
Jer kad narod prihvati da je normalno da političar laže, da zapošljava svoje, da se bogati, da vrijeđa, da prijeti i da četiri godine ne uradi ništa — onda političar više ne mora ni da se trudi.
Samo digne tenziju pred izbore.
Malo zastava.
Malo rata.
Malo vjere.
Malo straha.
I narod opet zaboravi rupu u džepu.
Istina je brutalna: mnogi građani BiH ne glasaju za budućnost, nego za poznati zatvor. Jer se boje da bi promjena mogla biti još gora.
Ali dok god se političari nagrađuju aplauzom za svađu, a ne kaznom za rezultate, BiH će ostati zemlja u kojoj se vlast mijenja na plakatima, a život običnog čovjeka ostaje isti.
Narod ne mora voljeti političare. Dovoljno je da ih se prestane bojati. Tu počinje svaka prava promjena.
