KOMENTAR: KORUPCIJA NIJE SAMO MITO U KOVERTI
Ovi rezultati ne govore da su svi političari, policajci ili državni službenici korumpirani. Ali pokazuju nešto možda još opasnije: **građani, stručnjaci i poslovni ljudi nemaju dovoljno povjerenja da institucije rade pošteno, jednako i bez političkog uticaja.
Važniji je broj bodova nego samo mjesto na tabeli. Hrvatska ima 47, BiH 34, a Srbija 33 boda. Skala ide od nule, što označava veoma korumpiran javni sektor, do 100, što predstavlja veoma čist sistem. Sam rang može se mijenjati i zbog broja država u istraživanju, dok bodovi bolje pokazuju stvarno stanje i kretanje zemlje.
HRVATSKA JE BOLJA, ALI NIJE ZA POHVALU
Hrvatska je na 63. mjestu i osjetno je ispred Srbije i BiH. Međutim, 47 bodova nije rezultat kojim bi jedna članica Evropske unije trebala biti zadovoljna. Prosjek Zapadne Evrope i Evropske unije iznosi 64 boda, što znači da Hrvatska ozbiljno zaostaje za evropskim standardom. Njena ocjena se nije popravila u odnosu na prethodnu godinu.
Drugim riječima, Hrvatska ima uređenije institucije, više mehanizama kontrole i veći pritisak evropskih pravila, ali očigledno nema dovoljno snažnu primjenu tih pravila. Problem nije samo postojanje afera, nego dugotrajni postupci, politička odgovornost koja često izostane i osjećaj građana da se sistem aktivira tek kada slučaj postane prevelik da bi se mogao sakriti.
Dakle, Hrvatska jeste najbolja od ove tri države, ali je to prilično niska letvica. Biti bolji od BiH i Srbije ne znači automatski imati čist sistem.
BIH: JEDAN BOD VIŠE NE ZNAČI DA JE SISTEM OZDRAVIO
Bosna i Hercegovina je dobila jedan bod više nego prethodne godine, ali taj mali pomak ne predstavlja ozbiljan preokret. Sa 34 boda i 109. mjestom i dalje je među četiri najlošije rangirane države u Evropi.
Transparency International BiH navodi da zemlja praktično stagnira od 2020. godine. Kao ključne probleme ističe politički uticaj na imenovanja u pravosuđu, nedovoljnu nezavisnost sudija i tužilaca te izbjegavanje ozbiljnog uređivanja sukoba interesa javnih funkcionera.
Problem BiH nije nedostatak institucija. Ima ih čak i previše. Problem je što se odgovornost lako izgubi između različitih nivoa vlasti, nadležnosti i političkih dogovora.
Kada se nešto otkrije, često počinje prebacivanje krivice: jedni kažu da nisu nadležni, drugi da je istraga u toku, treći da je riječ o političkom napadu. Na kraju prođu godine, a građani više ni ne pamte zbog čega je afera počela.
Zato jedan bod više ne treba predstavljati kao veliku pobjedu. To je prije zaustavljanje daljeg pada nego dokaz stvarne borbe protiv korupcije.
SRBIJA: NAJLOŠIJI REZULTAT U DVIJE DECENIJE
Srbija je sa 33 boda pala na 116. mjesto. Transparentnost Srbija navodi da je to njen najlošiji rezultat u posljednje dvije decenije i da je prvi put najlošije rangirana u regionu. Od sedam istraživanja korištenih za ocjenjivanje Srbije, u četiri je rezultat bio lošiji nego godinu ranije, dok ni u jednom nije zabilježeno poboljšanje.
To više nije obična stagnacija, nego ozbiljan znak nazadovanja.
Kada politička vlast postane jača od institucija koje bi je trebale kontrolisati, borba protiv korupcije lako postaje predstava. Uhapšen može biti neko ko je izgubio političku zaštitu, dok se slučajevi povezani s moćnijim ljudima razvlače, selektivno istražuju ili nestaju iz javnosti.
To ne znači da je svako hapšenje političko niti da nijedna institucija ne radi svoj posao. Ali sistem koji zavisi od volje pojedinca, umjesto od zakona, ne može se nazvati ozbiljnom vladavinom prava.
KO NA KRAJU PLAĆA KORUPCIJU?
Korupciju ne plaća neka apstraktna država. Plaćaju je građani.
Plaćaju je kroz skuplje puteve, lošije bolnice, namještene konkurse, zapošljavanje preko veze, izgubljene investicije i odlazak sposobnih ljudi. Plaćaju policiju, sudove, tužilaštva i upravu kroz poreze, a zatim često moraju tražiti poznanstvo kako bi dobili uslugu koja im već pripada.
Zbog toga pitanje nije samo: ko je uzeo mito?
Mnogo važnije pitanje glasi: ko je znao, ko je šutio, ko je štitio odgovorne i zbog čega sistem nije reagovao na vrijeme?
Hrvatska je u ovoj usporedbi najbolja. BiH je gotovo na evropskom dnu. Srbija je trenutno još lošija. Ali zajednički problem sve tri države jeste jaz između zakona napisanih na papiru i njihove primjene kada istraga dođe do ljudi s političkom, finansijskom ili institucionalnom moći.
A država u kojoj zakon strogo kažnjava slabog, dok pred moćnim zastane i razmisli, nije pravedna država. To je sistem poslušnosti, a ne sistem jednakosti pred zakonom.
