Jesu li Lužički Srbi naši davno izgubljeni rođaci?
Kako piše portal Kulturizam, na istoku Njemačke i danas živi mali slavenski narod poznat kao Lužički Srbi. Njihovo ime, jezik i predanja često se povezuju s balkanskim Srbima, ali između potvrđene historije i privlačnih legendi postoji prilično širok prostor. A gdje historija ostavi prazninu, tu se, kao po običaju, brzo usele mitovi.
Lužički Srbi, koji se nazivaju i Sorbi ili Vendi, autohtona su slavenska manjina nastanjena uglavnom u njemačkim pokrajinama Saksoniji i Brandenburgu. Njihova postojbina je Lužica, područje koje se prostire oko gradova Bautzen i Cottbus, odnosno Budyšin i Chóśebuz na lužičkosrpskom jeziku.
Prema podacima Fondacije za lužičkosrpski narod, danas ih ima približno 60.000, a ne više od 80.000 kako se često navodi u popularnim tekstovima. Oko 40.000 pripada Gornjim, a približno 20.000 Donjim Lužičkim Srbima.
NAROD KOJI JE PREŽIVIO VIŠE OD HILJADU GODINA
Preci današnjih Lužičkih Srba naselili su prostor između Odre, Labe i Sale prije otprilike 1.500 godina. Nekada su slavenska plemena zauzimala mnogo šire područje današnje istočne Njemačke, ali su tokom stoljeća izgubila političku samostalnost i bila izložena germanizaciji i asimilaciji.
Ipak, nisu nestali. Sačuvali su dva književna jezika, običaje, narodne nošnje i svijest o vlastitom porijeklu. Njemačka ih danas priznaje kao jednu od četiri autohtone nacionalne manjine, dok zaštita njihove kulture i jezika ima zakonsku, a u Brandenburgu i ustavnu podršku.
Na ulazima u brojna mjesta mogu se vidjeti dvojezične table. Bautzen je tako Budyšin, a Cottbus Chóśebuz. To je vidljiv trag slavenske prošlosti kraja u kojem su mnogi stariji nazivi s vremenom germanizirani.
Tvrdnja da više od 90 posto naziva rijeka, gradova i jezera u velikom dijelu Njemačke nosi „srpska imena“ nije pouzdano potvrđena. Tačno je da brojni toponimi na istoku Njemačke imaju slavensko porijeklo, ali slavensko ne znači automatski srpsko. Historija je ipak malo složenija od porodičnog stabla nacrtanog preko pola Evrope.
JESU LI BALKANSKI I LUŽIČKI SRBI ISTI NAROD?
Sličnost imena pokrenula je dugo prisutno pitanje: postoji li neposredna veza između Lužičkih i balkanskih Srba?
Bizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u djelu „O upravljanju Carstvom“ iz 10. stoljeća zapisao je da su Srbi na Balkan došli iz oblasti koju naziva Bojka ili „Bijela Srbija“. Njena tačna lokacija ni danas nije pouzdano utvrđena, iako je pojedini istraživači smještaju između današnje Njemačke, Poljske i Češke.
Zbog toga postoji mogućnost da oba naroda potječu iz šireg kruga ranosrednjovjekovnih slavenskih plemena. Međutim, tvrdnja da su današnji Lužički Srbi direktni preci svih balkanskih Srba nije dokazana činjenica. Ona ostaje jedna od historijskih pretpostavki, dopunjena narodnim predanjima.
Lužička legenda govori o dvojici sinova jednog kneza: jedan je ostao na sjeveru, dok je drugi poveo dio naroda prema jugu. Priča lijepo povezuje dva udaljena naroda, ali legenda nije isto što i arhivski dokument. Kad bi svaka legenda bila rodni list, pola Balkana danas bi tražilo nasljedstvo od rimskih careva.
ŠTURM JESTE, KATARINA VELIKA NIJE DOKAZANA
General Pavle Jurišić Šturm, rođen kao Paulus Eugen Sturm, potjecao je iz njemačke porodice i rođen je u Lužici. Često se predstavlja kao Lužički Srbin, ali njegove biografije ne potvrđuju uvijek jasno takvo etničko porijeklo, pa i tu treba biti oprezan.
Još je slabija tvrdnja da je ruska carica Katarina Velika bila Lužička Srpkinja samo zato što je rođena u Zerbstu. Njeno porijeklo vezano je za njemačku kneževsku porodicu Anhalt-Zerbst, a ozbiljni historijski izvori ne potvrđuju da je bila Lužička Srpkinja.
To, međutim, ne umanjuje stvarnu vrijednost ovog naroda. Lužičkim Srbima nisu potrebne carice, skrivene imperije ni preuveličani procenti da bi njihova priča bila zanimljiva. Mnogo je veće čudo to što je zajednica od nekoliko desetaka hiljada ljudi, okružena višemilionskim njemačkim stanovništvom, uspjela sačuvati svoj jezik i identitet.
Ko želi upoznati taj svijet, može posjetiti Budyšin, kulturno središte Gornje Lužice, ili Chóśebuz u Donjoj Lužici. Tamo neće pronaći izgubljeno srpsko carstvo, ali će pronaći stvaran slavenski narod čija je historija dovoljno vrijedna i bez ukrašavanja.
Izvori: Kulturizam, Fondacija za lužičkosrpski narod, Ministarstvo kulture Brandenburga
