Tuzla: Anonimna prijava zbog iftara u Klubu Zmajevo srce izazvala reakcije
U zemlji gdje se ljudi često svađaju oko politike, ideologije i svega između, čovjek bi pomislio da postoje barem neke stvari oko kojih se svi mogu složiti. Recimo – da djeca zaslužuju podršku, osmijeh i malo topline. Pogotovo djeca koja se već u životu bore sa ozbiljnim izazovima.
Ali izgleda da ni to nije uvijek dovoljno.
U Tuzla ovih dana pojavila se priča koja je mnoge iznenadila. Klub Zmajevo srce, mjesto gdje se okupljaju djeca sa Down sindromom i drugim poteškoćama u razvoju, organizovao je tokom Ramazan zajedničke iftare. Ideja jednostavna – druženje, zajedništvo, i da djeca budu domaćini svojim prijateljima i ljudima koji ih podržavaju.
I onda – anonimna prijava.
Na vrata dolaze tri opštinske inspekcije baš u trenutku dok se priprema iftar za djecu, osobe slabijeg imovinskog stanja i članove udruženja slijepih.
„Samo kažem“, ali ako postoji trenutak kad čovjek treba stati i razmisliti, to je taj.
Nije sporno da inspekcije rade svoj posao. Pravila postoje i ona moraju važiti za sve. Ali postoji i ono drugo pravilo – ono ljudsko. A ono kaže da treba malo pogledati širu sliku prije nego što se digne telefon i napiše anonimna prijava.
Na to je reagovala i Rusejla Halilović, koja je javno pitala vrlo jednostavno pitanje: kome smetaju dječiji osmijesi i zajednički iftari?
I to je zapravo pitanje koje mnogi sada postavljaju.
Jer Zmajevo srce nije običan klub. To je mjesto gdje djeca koja često nailaze na prepreke u društvu pronalaze prihvatanje i podršku. Tamo se ljudi ne pitaju ko je kakav, nego kako nekome uljepšati dan.
A iftar, posebno u mjesecu Ramazana, nije samo večera. To je simbol zajedništva, solidarnosti i brige za druge.
„Samo kažem“, ali kad neko prijavi takav događaj, teško je ne zapitati se šta je motiv. Je li to stvarna briga za propise ili jednostavno – ona stara balkanska bolest da nekome zasmeta nešto lijepo.
Iz kluba su poručili da ih prijave neće zaustaviti i da će nastaviti organizovati aktivnosti za djecu. I iskreno, nadati se da će tako i ostati.
Jer društvo se ne mjeri po tome koliko ima inspekcija, nego po tome kako se odnosi prema onima kojima je podrška najpotrebnija.
A kad djeca sa poteškoćama u razvoju organizuju iftar za druge – to je, htjeli mi to priznati ili ne, jedna od najljepših lekcija o solidarnosti koju možemo dobiti.
„Samo kažem.“
