Dodik obećava brisanje odluka OHR-a, ali pravna provjera otkriva da ni njegov protivnik nema jednostavno rješenje
Milorad Dodik tvrdi da bi sve odluke visokih predstavnika trebalo staviti pred Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine: one koje parlament potvrdi ostale bi na snazi, dok bi se sve ostale smatrale ukinutim.
Na prvi pogled, formula djeluje jednostavno i politički privlačno. Domaće institucije preuzele bi odlučivanje, a naslijeđe OHR-a bilo bi pregledano i razvrstano.
Pravnik Milan Blagojević odgovara da taj plan neće proći. On smatra da državni parlament nije prava adresa i da bi Bonske zaključke, zajedno s odlukama donesenim na njihovoj osnovi, trebalo osporiti pred Međunarodnim sudom pravde.
Blagojević je pogodio slabost Dodikove priče. Međutim, njegov put prema Hagu nije ni približno siguran koliko ga predstavlja.
Dodikova formula ne može obuhvatiti sve odluke
Najveća rupa u Dodikovom prijedlogu jeste to što odluke visokih predstavnika nisu jedan pravno jedinstven paket.
Neke su imale oblik državnih zakona, druge su mijenjale entitetske propise ili ustave, treće su se odnosile na smjene zvaničnika, zabrane političkog djelovanja, državne simbole, pravosuđe, imovinu i funkcionisanje institucija.
Parlamentarna skupština BiH može donositi, mijenjati i ukidati zakone koji pripadaju državnom nivou. Međutim, ona ne može jednostavnim glasanjem poništiti svaku odluku koja je tokom gotovo tri decenije donesena na različitim nivoima vlasti.
Poseban problem predstavljaju odluke čije su posljedice već završene. Smjena izvršena prije dvadeset godina ili institucija osnovana u međuvremenu ne mogu jednostavno nestati zato što parlament određeni akt nije naknadno potvrdio.
OHR se pri donošenju obavezujućih odluka pozivao na Aneks 10 Dejtonskog sporazuma, prema kojem je visoki predstavnik konačni autoritet za tumačenje civilnog dijela sporazuma, te na zaključke konferencije u Bonnu kojima je podržano donošenje obavezujućih odluka radi provođenja mira.
Blagojevićev argument pogađa važan problem
Blagojević s pravom ukazuje da ne postoji politička spremnost da Parlamentarna skupština BiH jednostavno poništi veliki broj odluka OHR-a.
Za takav potez bila bi potrebna saglasnost političkih predstavnika koji odluke visokih predstavnika vide potpuno različito. Dok ih vlasti u Republici Srpskoj uglavnom smatraju nelegalnim nametanjem, dio političara iz Federacije smatra da su neke od njih bile nužne za funkcionisanje države.
Zbog toga Dodikova izjava više liči na političko obećanje nego na pripremljen pravni postupak. Nije objasnio ko bi sastavio spisak odluka, kako bi se razdvojile prema nivoima vlasti niti šta bi se dogodilo s pravnim posljedicama nastalim tokom prethodnih decenija.
Ali ni Blagojevićev odgovor nije bez ozbiljnih slabosti.
Jesu li Bonski zaključci zaista međunarodni ugovor
Blagojević Bonske zaključke predstavlja kao ugovor kojim su strane države Bosnu i Hercegovinu stavile pod starateljstvo.
To je njegovo pravno tumačenje, a ne općeprihvaćena ili sudski utvrđena činjenica.
Bonski dokument službeno je objavljen kao skup zaključaka Vijeća za provedbu mira. Da bi se prema Bečkoj konvenciji smatrao međunarodnim ugovorom, moralo bi se pokazati da su države namjeravale njime uspostaviti međusobne pravne obaveze uređene međunarodnim pravom. Sam naziv dokumenta nije presudan, ali ni Blagojevićeva tvrdnja nije dovoljna da bi zaključci automatski postali ugovor.
On se poziva i na član 78. Povelje UN-a, koji zabranjuje primjenu sistema starateljstva na države članice Ujedinjenih nacija.
Međutim, taj član govori o formalnom sistemu starateljstva uređenom Poveljom UN-a. OHR je uspostavljen Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma, pa bi pred sudom prvo trebalo dokazati da njegove ovlasti u pravnom smislu predstavljaju upravo starateljstvo iz člana 78, a ne poseban međunarodni mehanizam uspostavljen mirovnim sporazumom.
Hag nije adresa na koju bilo ko može pokucati
Najveća slabost Blagojevićevog rješenja nalazi se u pitanju nadležnosti Međunarodnog suda pravde.
Član 66. Bečke konvencije ne kaže da bilo koja država na svijetu može osporiti navodno nevažeći ugovor. On govori o strankama u sporu, nakon provođenja postupka predviđenog članom 65.
Međunarodni sud pravde također nema opću nadležnost da rješava svaki međunarodni spor koji mu neko pošalje. Njegova nadležnost u sporovima među državama uglavnom zavisi od pristanka država koje su stranke u postupku ili od posebne ugovorne odredbe koja taj pristanak već sadrži.
Drugim riječima, nije dovoljno da Srbija ili neka druga država napiše tužbu i zatraži ukidanje Bonskih zaključaka. Prvo bi morala dokazati da ima pravo pokrenuti spor, protiv koga ga pokreće i na kojoj osnovi je Sud nadležan.
Komentar
Milan Blagojević je opravdano upozorio da Dodik javnosti prodaje jednostavno rješenje za problem koji je pravno i politički izuzetno složen.
Ali zatim je i sam ponudio rješenje koje zvuči jednostavnije nego što zaista jeste.
Dodik ne može jednim glasanjem izbrisati trideset godina odluka OHR-a. Blagojević ne može samo pozivanjem na Povelju UN-a garantovati da će Međunarodni sud pravde prihvatiti predmet i proglasiti sve odluke ništavim.
Ozbiljan izlaz zahtijevao bi pregled svakog akta posebno, dogovor domaćih institucija i međunarodni politički sporazum o završetku mandata OHR-a. Sve drugo dobro zvuči pred kamerama, ali se raspada čim stigne pred ozbiljnu pravnu provjeru.
Izvor: BN televizija, OHR, Ujedinjene nacije, Međunarodni sud pravde
