Most se raspao od starosti, ali komentari tvrde: “Sve je namješteno!”
Most pao, ali zato komentari stoje čvrsto kao armirani beton
Čim se dio mosta oštetio, stručnjaci su izašli na teren.
Ne inženjeri. Ne statičari. Ne ljudi koji znaju razliku između betona, armature i hrđe.
Nego komentatori.
Oni najbrži. Oni što za tri minute riješe ono što institucije ne mogu za tri godine. Dovoljna im je jedna slika, pola naslova i jaka kafa. I odmah sve jasno: sabotaža!
Most dotrajao? Ma jok.
Vrijeme ga pojelo? Nema šanse.
Godine neodržavanja? Pusti tu priču.
Korozija, konstrukcija, starost, voda, saobraćaj, kamioni? Ma kakvi.
To su, po našim digitalnim istražiteljima, samo izgovori za naivne.
Jer kod nas most ne može pasti zato što je star. Kod nas most mora pasti zato što ga je neko “namjerno pustio”. Ako pukne cijev — zavjera. Ako nestane struje — strani faktor. Ako pas zalaje u pogrešnom smjeru — geopolitička poruka.
Facebook akademija građevine
Najviše fascinira brzina analize.
Čovjek pogleda jednu fotografiju mosta i odmah napiše:
“Vidi se da je sabotirano.”
Brate, šta se vidi?
Vidi se beton. Vidi se ograda. Vidi se rupa.
Ali njemu se vidi i plan, motiv, počinilac, politička pozadina i vjerovatno ime čovjeka koji je držao šarafciger.
To više nije komentar. To je doktorat iz kafanske statike.
I naravno, uvijek se nađe neko da u sve ubaci Federaciju, Republiku Srpsku, politiku, izdaju, mržnju i “oni nama ovo rade”. Most nije ni stigao dobro popucati, a narod je već popucao u glavi.
Umjesto da se pita: ko je održavao most, kada je zadnji put ozbiljno pregledan, zašto se čekalo, ko je odgovoran i koliko će sanacija trajati — mi odmah skačemo na najlakše: krivi su oni drugi.
Jer to je kod nas najjači materijal. Jači od betona. Jači od željeza.
Krivica prema drugome nikad ne puca.
Kod nas je sve zavjera, osim nerada
Najtužnije je što istina često bude dosadnija od teorije zavjere.
Most je vjerovatno dotrajao. Nije to filmska scena. Nema tajnih agenata u mraku. Nema eksploziva pod plaštom noći. Ima samo star objekat, godine upotrebe, slabo održavanje i sistem koji se obično probudi tek kad nešto padne.
Ali kome je to zanimljivo?
Lakše je napisati “sabotaža” nego priznati da živimo u prostoru gdje se mnogo toga krpi dok ne pukne. Putevi, mostovi, institucije, škole, bolnice, pa i živci naroda.
Zato nam komentari i jesu takvi. Ljudi su toliko navikli da im se laže, mulja i prebacuje krivica, da više ni običan kvar ne mogu prihvatiti kao običan kvar.
Ali nije svaki raspad zavjera. Nekad je raspad samo raspad.
A ako ćemo iskreno, najveća sabotaža nije kad padne dio mosta. Najveća sabotaža je kad godinama niko ne radi svoj posao, pa se onda svi iznenade kad beton kaže: dosta je bilo.
