Ako je Iran mogao ovo, šta bi tek Kina? Upozorenje koje je zaljuljalo američku vojsku

Američki general priznao ono što mnogi u Washingtonu ne vole čuti: Iran im je već napravio ozbiljan problem, a Kina bi bila mnogo teži protivnik.

I to nije mala izjava. Kada čovjek iz samog vrha američke vojne logistike kaže da baze više nisu sigurne pozadine, nego moguće prve linije udara, onda je jasno da se promijenilo vrijeme.

General Stephen Sklenka upozorio je da SAD više ne smije gledati Kinu kao “skoro ravnog” protivnika. Po njemu, Kina je već ravnopravan rival u mnogim ključnim stvarima: industriji, vojsci, tehnologiji, proizvodnji, brodogradnji i globalnom utjecaju.

Drugim riječima: više nije priča “Amerika pritisne dugme, a drugi se razbježe”. Svijet je postao tvrđi, opasniji i mnogo nepredvidljiviji.

Iran je bio opomena, Kina bi bila zemljotres

Sklenka je kao primjer naveo sukob s Iranom. Kaže da su američke snage imale pristup moru i nebu koji nije bio ozbiljno blokiran, ali je Iran ipak uspio nanijeti štetu. Gađane su baze, saveznici, vojnici su ranjeni i ubijeni, a na američke i savezničke položaje lansirane su stotine dronova i projektila.

To je najvažniji dio cijele priče.

Ako je Iran, koji nema ni približno kinesku ekonomsku i industrijsku snagu, uspio napraviti toliki pritisak, šta bi tek mogla Kina? To je pitanje koje američki general otvoreno postavlja.

On upozorava da kineska industrija proizvodi ogromne količine brodova, čelika, municije, satelita i vojne opreme. Posebno ističe brodogradnju, gdje Kina navodno ima ogromnu prednost nad SAD-om. Uz to razvija projektile, podmornice, nuklearni arsenal, umjetnu inteligenciju, rojeve dronova i nove oblike ratovanja.

To više nije rat samo puškama i avionima. To je rat mreža, struje, informacija, porodica, baza, komunikacija i živaca.

Najveća slabost velikih sila: navika da misle da su nedodirljive

Psihološki gledano, ovo govori mnogo o mentalitetu velikih sila. Kada si decenijama najjači, počneš vjerovati da je to prirodno stanje. Kao da ti pripada. Kao da se niko drugi ne smije približiti.

I tu nastaje problem.

Amerika je dugo živjela u logici da ratuje daleko od kuće, da baze služe kao sigurna pozadina, da se vojska mirno rasporedi, pa onda ide akcija. Sklenka sada kaže: toga više nema. Baza nije skladište. Baza je meta. Struja može pasti. Mreže mogu biti napadnute. Dronovi se mogu pojaviti blizu instalacija. Dezinformacije mogu udariti vojne porodice prije nego što prvi metak bude ispaljen.

To je potpuno druga psihologija rata.
To je kao kad čovjek ima firmu i godinama misli: “Ja sam najjači u gradu, meni niko ne može ništa.” Onda se pojavi mlađi konkurent, ima bolju opremu, bržu proizvodnju, više radnika i bolje cijene. Prvo ga ismijavaš. Poslije ga pratiš. Na kraju shvatiš da ti više ne odlučuješ sam o pravilima igre.
Tako sada izgleda američki strah od Kine.

I da budemo jasni: ovo nije navijanje ni za Kinu, ni za Iran, ni za bilo kakav rat. Rat običnom čovjeku nikad ne donese dobro. Ali jeste priznanje da se svijet promijenio i da stara američka bahatost više ne prolazi lako.

Najopasnije je kad moćnik kasno shvati da više nije jedini moćnik.

Zaključak je jednostavan: Iran je Americi pokazao pukotinu, a Kina bi mogla pokazati koliko je ta pukotina duboka.