Amidžić napao Krnjića, Ćudić uzvratila: “To je rječnik siledžije očajnika”

Gradiška, most i velika politička predstava: Kad beton padne, svi postanu eksperti za državu

U Bosni i Hercegovini se i most mora politički izjasniti prije nego što se popravi.

Most u Gradišci se oštetio, saobraćaj stao, kamioni čekaju, privreda trpi, ljudi gube vrijeme i živce. I šta se onda desi? Umjesto da se hladne glave riješi problem, naši političari odmah uzmu mikrofone kao da je počela izborna kampanja.

Jedni viču: “Blokada!”
Drugi viču: “Ne može bez pravila!”
Treći viču: “Mrze nas!”
Četvrti viču: “Vi ste prvi blokirali!”

A običan čovjek u koloni samo gleda i misli: “Ljudi moji, je li iko ovdje normalan? Most nam se raspada, a vi opet brojite krvna zrnca i koeficijente.”

Kad treba novac, svi su široke ruke

U ovoj priči najzanimljivije je to što svi vole državu kad iz nje treba uzeti pare. Tada nema problema. Tada institucije rade. Tada se budžeti pune. Tada su prihodi zajednički.

Ali čim neko kaže: “Hajde da vidimo kako se pare dijele”, odjednom počinje drama.

Odmah se pojave velike riječi: napad, mržnja, ugroženost, političko Sarajevo, Republika Srpska, blokade, izdaja. Kao da se ne raspravlja o prelazu i prihodima, nego o sudbini galaksije.

Sabina Ćudić je Amidžiću odgovorila žestoko, poručujući da mu Bošnjaci ne smetaju kad se sistem finansira njihovim novcem, ali mu smetaju kad se traži drugačija raspodjela. To je gruba rečenica, ali pogađa u živac ove države.

Jer kod nas je patriotizam često vrlo fleksibilan. Kad pare dolaze — svi su praktični. Kad pare treba dijeliti — svi postanu veliki zaštitnici naroda.

Narod stoji, političari glume heroje

Najveća satira je što niko od tih političara ne stoji u kamionskoj koloni. Niko od njih ne gubi turu, dnevnicu, robu, živce i gorivo. Oni imaju službena auta, vozače, kabinete i konferencije za medije.

Narod čeka na granici.
Privreda broji štetu.
A političari broje poene.

I tako most u Gradišci postane sve osim mosta. Postane dokaz mržnje. Postane dokaz blokade. Postane dokaz nefunkcionalne države. Postane dokaz da je uvijek neko drugi kriv.

Samo nikako da postane ono što treba biti: problem koji se mora riješiti.

Jer u normalnoj zemlji, kad se most ošteti, nadležni sjednu i pitaju: kako da ga popravimo?

Kod nas pitaju: kako da ovo iskoristimo protiv protivnika?

I zato ova priča nije samo o Gradišci. Ovo je mala slika cijele Bosne i Hercegovine. Kod nas se i beton umori od politike. Most pukne, a političari odmah naprave emisiju, saopštenje i nacionalnu dramu.

Na kraju, narod opet plati cijenu.

Jer u BiH most nije najopasniji kad se obruši. Najopasniji je kad političari stanu na njega da drže govor.