Zar smo sebi ovo dopustili: BiH uvozi hljeb, vodu i meso kao da nema ni zemlje ni ljudi

Zar smo sebi dopustili da uvozimo i ono što možemo sami proizvesti?

Nije problem što Bosna i Hercegovina uvozi naftu. Naftu nemamo i to svi znaju. Problem je što uvozimo i ono što bismo, uz malo pameti i reda, morali proizvoditi sami: pšenicu, meso, pekarske proizvode, stočnu hranu, pa čak i flaširanu vodu.

Prema podacima za 2025. godinu, BiH je uvezla prehrambene proizvode vrijedne čak 2,72 milijarde eura. To je porazna slika države koja ima zemlju, vodu, klimu, selo, radne ljude i tradiciju proizvodnje hrane.

Drugim riječima: imamo uslove, ali nemamo sistem.

Zemlja puna zemlje, a hljeb dolazi iz uvoza

Najviše boli podatak da se među velikim uvoznim stavkama nalaze proizvodi koji su temelj svakodnevnog života: goveđe meso, pšenica, pekarski proizvodi, stočna hrana, voće, pića, kafa, pivo, čokolada i flaširana voda.

Uvoz mesa vrijedio je više od 131 milion eura, pšenice gotovo 66,5 miliona eura, a gotovih pekarskih proizvoda oko 70 miliona eura. Flaširane vode uvezeno je za više od 146 miliona eura.

To više nije samo ekonomija. To je ogledalo naše neorganizovanosti.

Jer nije isto uvoziti banane ili morske plodove, koje realno ne možemo ozbiljno proizvoditi u velikim količinama, i uvoziti hljeb, vodu, meso i pšenicu. To je kao da čovjek ima baštu iza kuće, a svaki dan kupuje paradajz na kredit.

Problem nije u narodu, nego u sistemu koji je pustio selo da propadne

Ovdje se jasno vidi mentalitet koji nas godinama jede: lakše je uvesti nego organizovati domaću proizvodnju. Lakše je pustiti kamion iz Srbije, Hrvatske ili Njemačke nego pomoći domaćem proizvođaču da preživi, poveća proizvodnju i bude konkurentan.

Seljak se kod nas ne tretira kao temelj države, nego kao neko ko stalno “nešto traži”. A kad taj isti seljak odustane, proda kravu, zapusti njivu i pošalje dijete u Njemačku, onda se svi čude zašto je meso skupo i zašto uvozimo hranu.

Pa zato što se proizvodnja ne pravi govorima, nego otkupom, subvencijama, sigurnim tržištem, hladnjačama, preradom i poštenim odnosom prema ljudima koji rade.

Primjer iz života je jednostavan: imaš komšiju koji proizvodi mlijeko. Godinama ustaje u pet ujutro, hrani stoku, radi po kiši i snijegu. Otkupna cijena mu mala, troškovi veliki, niko ga ne štiti. Jednog dana digne ruke i kaže: “Ne mogu više.” Za godinu dana mi uvozimo mlijeko, sireve, stočnu hranu i čudimo se cijenama u prodavnici.

To nije slučajno. To je posljedica.

Mi izvozimo sirovinu, a uvozimo gotov proizvod

Još jedan problem je što BiH često izvozi ono manje vrijedno, a uvozi skuplje gotove proizvode. Izvozimo sirovine i poluproizvode, a kupujemo prerađenu robu. To znači da neko drugi zaradi na doradi, pakovanju, brendu i prodaji, a mi ostanemo na početku lanca.

Tako država ne jača. Tako država ostaje zavisna.

Moj stav je jasan: nije sramota trgovati s drugima, ali jeste sramota imati vodu, zemlju i ljude, a zavisiti od tuđeg kamiona za osnovne namirnice. Ako sutra dođe nova kriza, rat, suša, blokada ili skok cijena, BiH će opet biti među prvima koje će to osjetiti na novčaniku običnog čovjeka.

Hrana nije obična roba. Hrana je sigurnost. Ko ne kontroliše barem dio svoje hrane, taj uvijek zavisi od tuđe dobre volje.

Država koja zapusti svoje njive, na kraju ne kupuje samo hljeb iz uvoza — kupuje i vlastitu nemoć.