Dok čitam ovakve vijesti, imam osjećaj da svijet polako prihvata nešto što nikada ne bi smjelo postati normalno.
Jedni govore o raketama, drugi o dronovima, treći o vojnim bazama i strategijama. U međuvremenu, obični ljudi u Iranu, Izraelu, Libanonu i drugim zemljama regiona razmišljaju kako da prežive još jedan dan, još jednu noć sirena, bombardovanja i neizvjesnosti.
Posebno zabrinjava to što se sukob sve više širi. Više se ne govori samo o Izraelu i Iranu. U priču su uvučeni Libanon, Bahrein, Kuvajt, američke snage i brojne druge zemlje. Historija nas uči da veliki ratovi često počinju upravo ovako – korak po korak, dok svi uvjeravaju javnost da je situacija pod kontrolom.
Ono što me najviše pogađa nisu brojke o projektilima nego brojke o ljudima.
Hiljade mrtvih, raseljene porodice, uništeni gradovi i djeca koja odrastaju uz zvuk eksplozija. Svaka strana priča o svojoj sigurnosti, ali na kraju najveću cijenu uvijek plate civili.
Ako su tačni navodi o korištenju bijelog fosfora u naseljenim područjima, onda to zahtijeva ozbiljnu međunarodnu istragu. Nijedan vojni cilj ne može biti važniji od života civila. Međunarodno pravo mora važiti za sve, a ne samo za neke.
Također je zabrinjavajuće koliko se često danas govori o vojnim uspjesima, a koliko rijetko o ljudskim tragedijama. Kao da su rakete postale važnije od ljudi.
Možda nisam stručnjak za geopolitiku, ali znam jednu stvar. Nijedna majka ne želi da joj dijete pogine zbog političkih ambicija, geopolitičkih interesa ili borbe za uticaj. Nije važno da li je riječ o Irancu, Izraelcu, Libanoncu ili bilo kome drugom.
Svaki novi projektil koji poleti povećava rizik da se rat proširi i da još više nevinih ljudi strada. Zato bi prioritet svih strana morao biti prekid sukoba i ozbiljni pregovori, a ne nova eskalacija.
Jer kada rat jednom izmakne kontroli, više niko ne odlučuje gdje će se zaustaviti.
