Amerika mijenja strategiju na Bliskom istoku: Zašto joj sada trebaju snažne arapske države?
Godinama je Bliski istok bio simbol američkih vojnih intervencija, velikih baza i složenih mreža lokalnih saveznika. Danas se, međutim, sve češće može primijetiti drugačiji pristup. Umjesto otvorenog upravljanja krizama, Washington sve više govori o jačanju državnih institucija, centralnih vlasti i tome da oružje treba biti isključivo u rukama države.
Na prvi pogled to može izgledati kao promjena politike ili čak kao zaokret prema većem poštivanju suvereniteta arapskih država. Ipak, stvarnost je vjerovatno mnogo pragmatičnija.
Ratovi su postali preskupi
Sjedinjene Američke Države nisu prestale štititi svoje interese. Naprotiv, samo su promijenile način na koji ih nastoje ostvariti.
Nakon skupih ratova u Iraku i Afganistanu postalo je jasno da dugotrajne vojne intervencije troše ogromna sredstva, politički kapital i ljudske živote. Istovremeno, najveći američki strateški izazov više nije samo Bliski istok, već sve ozbiljnije globalno nadmetanje s Kinom.
Washington zato pokušava zadržati utjecaj, ali uz manje direktnog vojnog angažmana. Sankcije, investicije, sigurnosni sporazumi, diplomatski pritisak i tehnološka zavisnost često mogu ostvariti isti cilj kao vojna sila, ali uz znatno manje troškova.
Jedna država je lakša od deset naoružanih grupa
U takvim okolnostima Washingtonu je daleko jednostavnije sarađivati sa stabilnom državom nego upravljati prostorom u kojem desetine različitih naoružanih grupa samostalno odlučuju o ratu i miru.
Funkcionalna država lakše potpisuje sporazume, kontroliše granice, štiti energetske pravce i privlači investicije. Također je predvidljiviji partner od sistema u kojem svaka frakcija ima vlastitu vojsku, političke ciljeve i strane pokrovitelje.
Zbog toga se sve češće čuju zahtjevi da oružje bude isključivo u rukama države i da se odluke o sigurnosti centralizuju.
To ne znači da je Washington odjednom postao iskreni zaštitnik demokratije i državnog suvereniteta. Jednostavno, uređena država je jeftinija, stabilnija i lakša za politički pritisak od zemlje rastrgane između brojnih centara moći.
Amerika ipak nije napustila stare metode
Bilo bi pogrešno zaključiti da su američke vojne baze postale nepotrebne ili da Washington više ne sarađuje s lokalnim naoružanim grupama.
SAD i dalje zadržavaju snažno vojno prisustvo u regiji i oslanjaju se na lokalne partnere kada im to odgovara. Dakle, stara strategija nije nestala. Ona je samo dopunjena novom.
Amerika danas koristi kombinaciju vojnih baza, ekonomskog pritiska, političkih sporazuma, lokalnih saveznika i podrške centralnim vlastima. Izbor metode zavisi od države, trenutne krize i američkog interesa.
ŠTA JE ERDOGAN PORUČIO BIN SALMANU? Jedna zemlja dobila podršku, Izraelu stiglo upozorenje..
Iran, Kina i Rusija u istoj računici
Posebno mjesto u toj politici imaju naoružane grupe povezane s Iranom.
Iz američke perspektive, njihov utjecaj nije samo lokalno pitanje. Washington ih često posmatra kao dio šire mreže kroz koju Iran jača svoj položaj, dok istovremeno razvija veze s Rusijom i Kinom.
Zato SAD pokušavaju ojačati državne institucije koje bi mogle ograničiti djelovanje paralelnih vojnih i političkih struktura.
Cilj nije nužno izgradnja savršene demokratije. Cilj je smanjivanje utjecaja protivničkog bloka i stvaranje vlasti s kojom se može pregovarati, trgovati, pritiskati je ili sklapati sigurnosne sporazume.
A šta od svega dobijaju građani?
Najvažnije pitanje ipak nije šta dobija Washington, nego šta od svega imaju obični ljudi na Bliskom istoku.
Ako jačanje države donese sigurnije ulice, više radnih mjesta, bolje puteve, željezničke koridore, energetske projekte i manje oružanih sukoba, onda takva promjena može imati stvarnu vrijednost.
Ali centralizovana država nije automatski i pravedna država.
Ako se vlast samo dodatno učvrsti u rukama malog broja ljudi, bez odgovornosti, reformi i poštovanja građana, onda se jedna vrsta nestabilnosti može samo zamijeniti drugom. Umjesto vladavine naoružanih grupa, ljudi mogu dobiti snažniji autoritarni sistem.
Velike sile ne rade iz ljubavi
Geopolitika rijetko funkcioniše iz idealizma. Velike sile odluke donose prvenstveno prema vlastitim interesima.
Ponekad se njihovi interesi poklope s potrebama običnih ljudi, a ponekad ih potpuno pregaze.
Zato neće biti presudno samo šta Washington planira. Mnogo važnije bit će hoće li arapske države iskoristiti ovu promjenu kako bi izgradile institucije koje služe građanima, ili će samo zamijeniti jednu vrstu zavisnosti drugom.
Stabilna država može biti početak razvoja. Ali samo država koja odgovara vlastitom narodu može biti istinski slobodna.
