Kako prenosi Vijesti.ba, snimak nastao tokom rukometnog turnira u Doboju privukao je pažnju na društvenim mrežama. Na njemu se vidi Milorad Dodik kako ulazi u objekat, nakon čega grupa dječaka prilazi, fotografiše se s njim i traži autograme. Sve bi možda prošlo kao još jedan protokolarni trenutak da snimak nije otvorio mnogo zanimljivije pitanje: kada smo počeli političare predstavljati djeci poput sportskih i estradnih zvijezda?
Treba odmah biti pošten.
Iz samog videosnimka ne možemo znati je li djeci neko rekao da potrče prema Dodiku, jesu li ga zaista spontano čekala niti koliko njih je iskreno željelo fotografiju.
Tvrdnja da je scena “naštimana” zato ne može biti predstavljena kao činjenica bez dodatnog dokaza.
Ali ono što se vidi dovoljno je za jednu sasvim drugu raspravu.
GDJE SU U PRIČI RUKOMETAŠI?
Povod je bio rukomet.
Doboj ima dugu tradiciju ovog sporta i turnir koji je kroz historiju okupljao velika rukometna imena.
Upravo zato pomalo neobično djeluje kada kadar koji privuče najveću pažnju nije dječak koji upoznaje rukometnog idola, ne razgovor mladih sportista s velikim igračima i ne trenutak koji bi mogao motivirati dijete da jednog dana obuče reprezentativni dres.
U centru pažnje je političar.
Djeca prilaze Dodiku, fotografišu se s njim, a prema objavljenim informacijama kasnije je dijelio autograme, uključujući potpise na majice, ruke i noge.
Možda će neko reći: pa šta?
I zaista, nema ništa sporno u tome da dijete zatraži fotografiju od poznate osobe. Dodik je desetljećima jedna od najprepoznatljivijih političkih figura u Bosni i Hercegovini i sasvim je moguće da ga djeca jednostavno prepoznaju.
Ali postoji šira slika koju vrijedi pogledati.
Šta djeci poručujemo kada na sportskom događaju političar postane najveća zvijezda?
POLITIČAR NE BI TREBAO BITI DJEČIJI IDOL ZATO ŠTO IMA VLAST
Na Balkanu smo od političara napravili mnogo više od ljudi koji privremeno obavljaju javnu funkciju.
Kolone automobila.
Obezbjeđenje.
Crveni tepisi.
Aplauzi.
Fotografisanje.
Dočeci.
Stranačke pjesme.
A onda se čudimo kada dijete od deset ili dvanaest godina počne vjerovati da je politička moć nešto čemu se treba diviti.
U normalno uređenom društvu političar nije kralj.
On nije vlasnik institucija.
Nije država.
I nije čovjek kojem građanin treba zahvaljivati zato što je otvorio dvoranu, cestu, školu ili turnir.
Političar je javni službenik kojeg građani plaćaju da određeno vrijeme obavlja posao.
Možda upravo tu počinje najveći problem naših društava.
Djeci govorimo da trebaju učiti, trenirati, raditi i postati uspješni ljudi.
A onda im svakodnevno pokazujemo sasvim drugu hijerarhiju: gdje god se pojavi političar, kamere se okreću prema njemu.
NE ZNAMO JE LI BILO „SPONTANO“ – ALI ZNAMO ŠTA ŽELIMO UČITI DJECU
Najlakše bi bilo pogledati snimak i zaključiti da je sve organizirano.
Ali bez dokaza to bi bilo nagađanje.
Mnogo važnije pitanje nije ko je djeci eventualno rekao da priđu.
Pitanje je kakvu kulturu gradimo oko političara.
Ako dijete voli Dodika, ima pravo.
Ako želi fotografiju, također ima pravo.
Isto vrijedi za bilo kojeg drugog političara.
Problem nastaje onda kada odrasli počnu koristiti djecu kao scenografiju političkog marketinga ili kada im šaljemo poruku da je blizina moćnom čovjeku nešto posebno vrijedno.
Na rukometnom turniru najveći aplauz trebali bi dobiti rukometaši.
Djeca bi trebala juriti za potpisom čovjeka koji je postigao hiljadu golova, osvojio medalju ili proveo dvadeset godina trenirajući.
Добој је био и остао град младости и рукомета.
Град у коме се деценијама окупља рукометна елита Европе.
И ове године турнир је окупио великане овог спорта, у чијем умијећу ће уживати и неки нови клинци, који ће кренути њиховим стопама. pic.twitter.com/jGqF3V5vQs— Милорад Додик (@MiloradDodik) August 12, 2026
Političaru treba pružiti ruku, eventualno napraviti fotografiju i onda ga sutra, kada dođe vrijeme, pitati šta je uradio za grad i građane.
To je zdrava demokratija.
Jer političari dolaze i odlaze.
Dres, rad, znanje i rezultat ostaju.
A možda bi upravo djecu trebalo prvu naučiti onome što odrasli na Balkanu često zaboravljaju:
Ne treba trčati za političarima. Političari bi trebali trčati za povjerenjem građana.
Izvor: Vijesti.ba / snimak objavljen na društvenim mrežama
