Sudska presuda izrečena u nizozemskom gradu Roermondu 2014. godine izazvala je burnu reakciju oca koji je u saobraćajnoj nesreći izgubio troje članova porodice. Nakon što je čuo da je vozač prvobitno osuđen na svega 120 sati društveno korisnog rada, ustao je, povikao i bacio stolicu prema sudiji.
U nesreći su poginuli njegova dvogodišnja kćerka te njeni baka i djed. Za ožalošćenog čovjeka izrečena kazna očigledno nije predstavljala pravdu razmjernu gubitku koji je doživio.
PRESUDA KOJA JE IZAZVALA BIJES
Vozaču je prvobitno određeno 120 sati društveno korisnog rada. Uz to je postojala mogućnost da provede 60 dana u zatvoru ukoliko ne izvrši izrečenu obavezu.
Kada je sudija saopćio odluku, otac stradale djevojčice više nije mogao kontrolisati emocije. U sudnici je nastao haos, a obezbjeđenje ga je brzo savladalo i udaljilo.
Snimak incidenta kasnije je privukao veliku pažnju javnosti. Mnogi su njegov postupak posmatrali kao očajničku reakciju čovjeka koji je izgubio gotovo cijelu porodicu, dok su drugi podsjećali da nasilje u sudnici ne može biti opravdano, bez obzira na težinu tragedije.
KAZNA JE KASNIJE POVEĆANA
Ipak, prvostepena odluka nije bila konačna. Tužilaštvo je uložilo žalbu, nakon čega je viši sud preinačio presudu i vozaču izrekao kaznu od 15 mjeseci zatvora.
Pored zatvorske kazne, određena mu je i četverogodišnja zabrana upravljanja vozilom. Time je prvobitna sankcija od društveno korisnog rada znatno pooštrena.
Ovaj slučaj ponovo otvara teško pitanje: može li bilo koja sudska kazna donijeti mir roditelju koji je u jednom trenutku izgubio dijete i druge najbliže članove porodice?
Zakon mora odlučivati na osnovu dokaza i propisanih kazni, ali bol porodice ne može se izmjeriti brojem sati rada ili mjeseci provedenih iza rešetaka. Za oca koji je ostao bez kćerke, bake i djeda nijedna presuda ne može vratiti ono što mu je oduzeto.
