Ako nekome smetaju ljiljani samo kada podsjećaju na Bosnu i Hercegovinu, a ne smetaju mu kada se pojave u historijskim ili entitetskim obilježjima, onda tu više ne govorimo o principima, nego o politici po potrebi.
Kako prenosi N1info.ba, delegat Stranke za Bosnu i Hercegovinu u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Džemal Smajić oštro je reagovao na prijedlog zakona u Republici Srpskoj kojim bi se kažnjavalo javno isticanje i promovisanje simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Smajić je postavio pitanje koje se samo nameće: ako ljiljan smeta vlastima oko Milorada Dodika, zašto ne smeta kada se nalazi na grbu Republike Srpske i zašto ne smeta kada se govori o naslijeđu kralja Tvrtka I Kotromanića?
To je suština cijele priče. Nije ovdje problem samo jedan simbol. Problem je kada se historija uzima kao švedski sto: uzmeš ono što ti odgovara, odbaciš ono što ti smeta, pa još pokušavaš zakonom propisati šta ljudi smiju pamtiti.
LJILJAN NE MOŽE BITI DOBAR I LOŠ U ISTO VRIJEME
Smajić je poručio da se ovim prijedlogom pokušava prekrajati historija i nametnuti dvostruki standard. I teško je ne primijetiti tu nelogičnost. Ako je ljiljan sporan simbol, onda bi valjda bio sporan svuda. Ako nije sporan kada se nalazi u kraljevskoj kruni na entitetskom obilježju, kako onda odjednom postaje opasan kada se veže za Armiju RBiH?
To je pitanje na koje političari ne vole dati jasan odgovor. Jer jasan odgovor bi otkrio da problem nije u ljiljanu, nego u poruci koju taj simbol nosi za veliki broj građana Bosne i Hercegovine.
Za jedne je to simbol srednjovjekovne bosanske državnosti. Za druge je to simbol međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Za treće je to sjećanje na odbranu zemlje u najtežem periodu. I baš zato se ne može tek tako proglasiti neprihvatljivim samo zato što nekome politički ne odgovara.
Narodski rečeno, ne može isti znak biti gospodski kada ga ti koristiš, a problematičan kada ga koristi neko drugi.
HISTORIJA SE NE BRIŠE KRIVIČNIM ZAKONOM
Vlada RS usvojila je prijedlog dopuna Krivičnog zakonika kojim se uvode nova krivična djela, među kojima je i javno isticanje i promovisanje zastava i simbola Armije RBiH. Prema navodima medija, za to je predviđena kazna zatvora do tri godine.
Važno je reći da je riječ o prijedlogu zakona i da on još prolazi političku i zakonodavnu proceduru. Ali sama namjera je dovoljna da izazove burne reakcije. Jer kada se simboli jedne legalne vojske međunarodno priznate države stavljaju u isti paket političke zabrane, onda to nije samo pravno pitanje. To je poruka.
A poruka glasi: ono što se ne uklapa u našu verziju prošlosti, pokušat ćemo izgurati iz javnog prostora.
Tu nastaje problem. Historija nije plastelin da je svaki političar oblikuje po dnevnoj potrebi. Kralj Tvrtko I Kotromanić nije nastao jučer, ljiljani nisu nastali u predizbornoj kampanji, a Bosna i Hercegovina nije izmišljena u nečijem saopštenju. Može se raspravljati o tumačenjima, ali se ne može zabranama natjerati narod da zaboravi ono što smatra dijelom svog identiteta.
Ako se u Banjoj Luci prihvata spomenik kralju Tvrtku, onda se mora prihvatiti i činjenica da njegovo naslijeđe nije jednostavna priča za političke parole. Ako se prihvata simbolika srednjovjekovne Bosne kada odgovara jednoj strani, onda se ne može vikati protiv iste te simbolike kada je druga strana doživljava svojom.
POLITIKA KOJA HRANI STRAH UMJESTO ŽIVOTA
Najveća tragedija je što se građanima opet servira priča o zastavama, simbolima i zabranama, dok ljudi razmišljaju kako preživjeti mjesec. Plate su male, penzije nedovoljne, mladi odlaze, sela se prazne, a političari ponovo guraju narod u stare rovove.
I to nije slučajno. Kad nema odgovora na pitanja o standardu, korupciji, zdravstvu, školama i odlasku mladih, onda se otvori priča o simbolima. Narod se posvađa, političari skupe poene, a život ostane isti ili još gori.
Smajić je u svojoj reakciji pogodio jednu važnu tačku: vlasti u RS bi morale objasniti zašto su jedni ljiljani prihvatljivi, a drugi nisu. Jer bez tog odgovora sve izgleda kao politička manipulacija, a ne kao briga za zakon, red ili mir.
Niko normalan ne želi da se prošlost koristi za nove sukobe. Ali isto tako, niko nema pravo da tuđu bol, borbu i identitet briše gumicom. Simboli se mogu različito doživljavati, ali se ne mogu zabranama pretvoriti u nešto što nisu.
Ako političari zaista žele mir, neka prestanu otvarati stare rane kad god im zatreba politički aplauz. Ako žele budućnost, neka se bave hljebom, poslom, odlaskom mladih i dostojanstvom građana. A historiju neka ostave historičarima, dokumentima i činjenicama.
Ljiljani nisu najveći problem ove zemlje. Najveći problem su oni koji od simbola prave oružje, a od naroda publiku za svoje političke predstave.
Izvor: N1info.ba
