Iran je u najnovijem krugu upozorenja prema regiji uključio i Tursku, očekujući da Ankara iskoristi svoj uticaj na Washington i podrži povratak pregovorima. To nije slučajnost. Turska je članica NATO saveza, održava radne odnose s Iranom, snažno je prisutna u Siriji, razgovara sa zaljevskim monarhijama i pokušava zadržati direktan kanal s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
Takav položaj ne znači da je Turska neutralna. Ankara i Teheran sarađuju u trgovini i energetici, ali se takmiče za uticaj u Siriji, Iraku i širem susjedstvu. Turska oštro kritikuje izraelsku politiku prema Gazi, dok istovremeno želi izbjeći direktan vojni sukob s Izraelom u Siriji. Upravo ta mješavina saradnje, rivalstva i otvorenih kanala čini je korisnim posrednikom.
ZAŠTO IRAN I AMERIKA TREBAJU TURSKU
Iran treba državu koja može prenijeti poruku Washingtonu bez potpunog prihvatanja američkih stavova. Sjedinjene Države trebaju partnera koji razumije iranski način pregovaranja i ima stvarne ekonomske i sigurnosne interese u sprečavanju šireg rata. Turska ispunjava oba uslova bolje od većine evropskih država.
Ankara je i prije početka rata pokušavala okupiti širi format razgovora o Iranu. Ti planovi nisu proizveli sporazum, a dio pregovora prebačen je u Oman. Zbog toga nije potvrđeno da Turska sada vodi glavni mirovni proces. Ona je važan kanal među više posrednika, uz Oman, Katar, Saudijsku Arabiju, Pakistan i Egipat.
Fotorealistična mirna scena osobe koja sjedi u položaju za meditaciju pored prozora u jutarnjem svjetlu Zatvorene oči opušten izraz lica šolja toplog čaja i zelena biljka u pozadini Topla prirodna atmosfera bez teksta bez religijskih simbola i bez natpisa omjer šesnaest prema devet.
HISTORIJSKA POZADINA TURSKE RAVNOTEŽE
Turska i Iran dijele granicu koja je stoljećima relativno stabilna, iako su Osmansko i Perzijsko carstvo dugo bili rivali. Moderna Turska je u NATO ušla 1952. godine, ali nikada nije mogla voditi politiku prema Iranu samo kao produžena ruka Zapada. Energija, kurdsko pitanje, trgovina i ratovi u Iraku i Siriji prisiljavaju Ankaru da razgovara s Teheranom čak i kada se njihovi ciljevi sukobljavaju.
Posljednjih godina Turska je razvila politiku strateške samostalnosti. Kupuje, pregovara i sukobljava se s različitim silama zavisno od teme. Kritičari to zovu nedosljednošću. Pristalice tvrde da je to jedini realan način da država između Evrope, Kavkaza i Bliskog istoka zaštiti svoje interese.
KO DOBIJA, A KO GUBI
Turska dobija političku važnost, pristup pregovorima i mogućnost da svoje interese u Siriji, energiji i odnosima sa Sjedinjenim Državama stavi na sto. Iran dobija kanal prema Zapadu koji ga ne tretira samo kao metu. Washington dobija partnera koji može prenijeti poruke bez javnog ponižavanja druge strane.
Turska gubi ako obeća više nego što može isporučiti. Ako je Iran vidi kao američkog glasnika, a Washington kao iranskog advokata, njena korisnost brzo nestaje. Evropske sile gube dio uticaja jer su mnoge prekinule ili suzile kanale koje Ankara održava.
MOGUĆE POSLJEDICE
Ako pregovori o Hormuzu napreduju, Turska može pomoći da se privremeni pomorski dogovor poveže sa širim prekidom udara. Može ponuditi mjesto za tehničke razgovore, razmjenu poruka ili susret većeg broja regionalnih država. Ne može sama garantovati iransko poštovanje dogovora niti američko odustajanje od sile.
Drugi front je Sirija. Sirijski predsjednik Ahmed al Sharaa govori o sigurnosnom sporazumu s Izraelom bez odricanja od prava na Golansku visoravan. Turska podržava novu vlast u Damasku i želi spriječiti podjelu Sirije, ali se protivi trajnom izraelskom širenju vojnog prisustva. Uspjeh ili propast tih razgovora direktno će uticati na odnos Ankare i Izraela.
ŠTA OBIČAN ČOVJEK TREBA RAZUMJETI I ZAKLJUČAK
Posrednik nije sudija i nije prijatelj svih strana. Dobar posrednik je država s dovoljno vlastitog interesa da ulaže trud i dovoljno veza da joj se protivnici jave na telefon. Turska trenutno ima upravo tu kombinaciju.
To ipak nije dokaz da će Erdogan zaustaviti rat niti da Ankara ima tajni plan koji drugi moraju prihvatiti. Njena moć je u pristupu, ne u potpunoj kontroli. Ako uspije pretvoriti razgovore u provjerljive korake, dobit će više od diplomatskog prestiža. Dobit će stabilnije granice, sigurniju energiju i veći uticaj u Siriji. Ako ne uspije, ostat će važna adresa na koju svi zovu, ali s koje ne stiže rješenje.
PITANJA ZA ČITAOCE
Može li Turska biti vjerodostojan posrednik između Irana i Sjedinjenih Država?
Da li članstvo u NATO savezu pomaže ili ograničava tursku ulogu?
Šta je Turskoj važnije, mir u Hormuzu ili uticaj u Siriji?
Može li Ankara istovremeno sarađivati s Iranom i suprotstavljati mu se u regiji?
Da li Evropa gubi diplomatski prostor zato što nema otvorene kanale sa svim stranama?
