NETANYAHU TVRDI JEDNO, KRŠĆANI ODGOVARAJU DRUGO
Ovo je klasična bliskoistočna politička slika: veliki lider izađe pred kamere, kaže nešto krupno, a onda ljudi na terenu moraju objašnjavati da to nije tako. Netanyahu je poručio da neka kršćanska sela žele izraelsku zaštitu i čak pripajanje Izraelu. Ali problem je što nije imenovao ta sela.
A kad neko izgovori tako ozbiljnu tvrdnju, bez konkretnih imena, bez javnih dokumenata i bez jasnih predstavnika koji to potvrđuju, onda se prirodno postavlja pitanje: da li je to stvarna volja naroda ili politička poruka namijenjena svjetskoj javnosti?
Kršćani juga Libanona, prema izjavama lokalnih dužnosnika, ne žele da ih se koristi kao propagandni materijal. Oni žele ostati na svojoj zemlji, pod libanonskom zastavom, u svojim selima, uz svoje crkve, kuće i groblja. To je poruka koja se ne može ignorisati.
NAROD NE TRAŽI NOVOG GAZDU, NEGO MIR
Najlakše je iz dalekog studija pričati ko koga “spašava”. Ali ljudi koji žive u južnom Libanonu ne žive u televizijskoj izjavi. Oni žive pod granatama, strahom, evakuacijama, pritiscima i stalnom opasnošću.
Kršćanska sela u južnom Libanonu, prema izvještajima međunarodnih medija, našla su se između izraelske vojske, Hezbolaha, lokalnih strahova i starih rana iz ranijih ratova. Dio stanovnika ostao je u selima, pokušavajući zaštititi domove, crkve i zemlju, dok su neki morali otići zbog ratnih okolnosti.
I baš zato je opasno kada bilo koji političar pokuša govoriti u ime cijelih sela i zajednica bez jasnog dokaza. Jer narod na jugu Libanona ne traži da ga neko koristi za geopolitički marketing. Narod traži da preživi.
Ako kršćani iz tih mjesta kažu da ne žele pripajanje Izraelu, onda se njihova riječ mora poštovati. Ne može se jedna zajednica prvo predstaviti kao ugrožena, a onda njeno ime koristiti za opravdavanje vojnog prisustva i političkih ciljeva.
OPASNA IGRA SA TUĐIM STRAHOM
Netanyahu je u isto vrijeme ponovio da će izraelska vojska ostati na jugu Libanona koliko bude smatrala potrebnim. Reuters je ranije izvijestio da je Netanyahu posjetio područja pod izraelskom vojnom kontrolom na jugu Libanona i poručio da se Izrael neće povući dok, prema njegovim riječima, prijetnja Hezbolaha ne bude uklonjena.
To znači da ova izjava o kršćanskim selima nije samo usputna rečenica. Ona dolazi u trenutku kada Izrael opravdava ostanak svojih snaga na libanskoj teritoriji. Zato je reakcija kršćanskih predstavnika još važnija: oni ne žele da se njihovo ime koristi kao argument za tuđe vojne planove.
Ovdje treba biti pošten: Hezbolah jeste ozbiljan faktor sile u Libanonu i mnogi građani, uključujući kršćane, imaju strah od rata i militarizacije. Ali to ne znači da automatski žele pripajanje Izraelu. Strah od jedne strane ne znači ljubav prema okupaciji druge strane.
To je razlika koju propaganda često pokušava izbrisati.
Na kraju, ova priča pokazuje koliko su obični ljudi mali u igrama velikih sila. Jedni ih bombarduju, drugi ih uvlače u rat, treći govore u njihovo ime, a četvrti ih koriste za svoje političke poruke.
Kršćani Libanona su, barem prema javnim demantijima lokalnih predstavnika, poslali jasnu poruku: ne žele biti ničiji izgovor. Žele ostati svoji, na svojoj zemlji, pod svojom zastavom.
I to bi, ako se poštuje istina, trebalo biti dovoljno.
Izvori: Index.hr, AFP, L’Orient Today, SCMP, Reuters, Saudi Gazette
