AUTORSKI KOMENTAR |
Bosna i Hercegovina već decenijama živi između velikih političkih obećanja i stvarnosti koja se sporo mijenja. Evropska unija govori o proširenju, Rusija nastoji očuvati svoj utjecaj na Balkanu, a domaći političari često svoje međunarodne odnose predstavljaju kao dokaz političke snage. Međutim, postoji pitanje koje ostaje u sjeni tih nadmetanja: šta od svega toga stvarno dobijaju građani Bosne i Hercegovine?
Bivši visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu za EUobserver upozorio je na ruski utjecaj u BiH, posebno kroz političke veze Milorada Dodika s Moskvom. Prema Schmidtovoj ocjeni, Rusija koristi postojeće političke podjele kako bi otežala jačanje evropskog i američkog utjecaja u regiji.
Schmidt je podsjetio na učestale susrete Dodika s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, ocjenjujući da takvi kontakti pokazuju političku bliskost koja odgovara interesima Moskve.
Ipak, njegova poruka nije bila usmjerena isključivo prema Rusiji i Dodiku. Bivši visoki predstavnik pozvao je i Evropsku uniju da preispita vlastiti pristup Bosni i Hercegovini, naglašavajući da novac, programi i obećanja sami po sebi nisu dovoljni za stvaranje snažnije evropske perspektive.
RUSIJA I EVROPA IMAJU SVOJE INTERESE, ALI ŠTA JE INTERES GRAĐANA?
U međunarodnoj politici gotovo nijedna velika sila ne djeluje bez vlastitih strateških interesa.
Rusija nastoji očuvati politički utjecaj u dijelovima Evrope u kojima ima tradicionalne veze. Evropska unija želi stabilno susjedstvo, funkcionalne institucije i države koje prihvataju zajednička pravila.
Ti ciljevi nisu isti, ali njihovo postojanje podsjeća na važnu činjenicu: međunarodna politika nije zasnovana samo na prijateljstvima nego i na interesima.
Schmidt smatra da Dodik u tom odnosu djeluje kao promotor ruskih interesa. To je njegova politička procjena, a ne dokaz da svaku Dodikovu odluku određuje Moskva.
Istovremeno, politička saradnja s Rusijom sama po sebi nije dokaz nezakonitog djelovanja. Ključno je pitanje kakve posljedice određeni politički potezi imaju na ustavni poredak, međunarodne obaveze i evropske integracije Bosne i Hercegovine.
Međutim, postoji i odgovornost domaćih političkih aktera.
Nijedna strana sila ne može sama proizvesti sve probleme jednog društva. Domaće institucije, političke stranke i njihovi predstavnici također oblikuju odluke koje određuju budućnost zemlje.
Zato se odgovornost za političku stagnaciju ne može jednostavno prebaciti isključivo na Moskvu, Brisel ili bilo kojeg međunarodnog aktera.
EVROPA NE MOŽE BESKONAČNO NUDITI SAMO NADU
Bosna i Hercegovina dobila je status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji 2022. godine, a Evropsko vijeće je u martu 2024. donijelo odluku o otvaranju pristupnih pregovora.
Ipak, između političke odluke i stvarnog napretka postoji velika razlika.
Za građane evropska perspektiva ne predstavlja samo pitanje zastave ispred institucija ili prisustva njihovih predstavnika na međunarodnim sastancima.
Ona podrazumijeva pravnu sigurnost, funkcionalno pravosuđe, manje korupcije, bolje javne usluge i mogućnost dostojanstvenog života.
Ako se evropske integracije godinama predstavljaju kao budućnost koja stalno dolazi, ali nikada ne postaje dovoljno opipljiva, nije teško razumjeti zašto dio građana gubi strpljenje.
Istovremeno, Evropska unija ne može umjesto domaćih institucija provesti sve reforme potrebne za članstvo.
Odgovornost je podijeljena.
Evropa mora pokazati da njena obećanja imaju vjerodostojan sadržaj, dok domaće vlasti moraju pokazati spremnost da ispune preuzete obaveze.
Bez jednog i drugog evropska perspektiva ostaje politička poruka, a ne stvarna promjena.
NAJVEĆA OPASNOST NIJE UVIJEK RAT
Posebno važan dio Schmidtovog intervjua odnosi se na njegovu procjenu da Bosni i Hercegovini trenutno ne prijeti obnova oružanih sukoba.
Umjesto toga, upozorava na političku stagnaciju, slabu društvenu povezanost i gubitak povjerenja građana u budućnost države.
To otvara pitanje koje zaslužuje ozbiljnu raspravu.
Može li zemlja ostati formalno stabilna, a istovremeno godinama gubiti razvojne mogućnosti?
Može li mir biti dugoročno održiv ako građani sve manje vjeruju institucijama i ako mladi svoju budućnost sve češće vide izvan granica države?
Odsustvo rata predstavlja temeljni uslov sigurnosti, ali nije jedino mjerilo uspješnosti društva.
Država može sačuvati teritorijalni integritet, a ipak se suočavati s ekonomskom stagnacijom, demografskim problemima i ozbiljnim nepovjerenjem među građanima.
Takvi procesi ne znače da je novi sukob neizbježan.
Ali pokazuju da se kvalitet mira ne može mjeriti samo činjenicom da nema oružanih sukoba.
NACIONALNI IDENTITET I ZAJEDNIČKA BUDUĆNOST NE MORAJU BITI SUPROTNOSTI
Schmidt je upozorio i na korištenje etničkih razlika u političkom nadmetanju, posebno izdvojivši SNSD, ali naglašavajući da takav pristup nije ograničen samo na jednu stranku.
Bosna i Hercegovina ima složeno ustavno uređenje u kojem nacionalni identiteti imaju značajno mjesto.
Samo postojanje različitih nacionalnih interesa nije prepreka demokratiji.
Problem nastaje kada politička konkurencija postane toliko zasnovana na međusobnom nepovjerenju da gotovo svako zajedničko pitanje preraste u sukob.
Zaštita kolektivnih prava i razvoj zajedničkih institucija ne moraju biti suprotstavljeni ciljevi.
Naprotiv, dugoročna stabilnost zahtijeva pravila koja omogućavaju i očuvanje identiteta i efikasno funkcionisanje države.
Evropska ideja zajedništva različitih naroda može biti koristan okvir za takav pristup.
Ali nijedna evropska institucija ne može sama stvoriti povjerenje koje političari i građani trebaju graditi unutar vlastitog društva.
ZAKLJUČAK: BUDUĆNOST JEDNE DRŽAVE NE MOŽE SE GRADITI SAMO NA STRAHU OD DRUGE SILE
Schmidtova upozorenja otvaraju važnu raspravu o odnosu međunarodnih interesa i unutrašnjih problema Bosne i Hercegovine.
Ruski utjecaj, evropske integracije i političke veze domaćih lidera s međunarodnim partnerima jesu značajne teme.
Ali nijedna od njih ne bi trebala potisnuti pitanje odgovornosti prema građanima.
Moskva ima svoje interese.
Brisel ima svoje političke i strateške ciljeve.
Domaće političke stranke imaju vlastite programe i birače.
A građani Bosne i Hercegovine imaju pravo očekivati državu u kojoj institucije funkcionišu, zakoni se primjenjuju i budućnost ne zavisi isključivo od političkih kriza.
Možda je zato najvažnije pitanje koliko je Bosna i Hercegovina sposobna razvijati vlastite institucije, umjesto da se svaka politička dilema pretvara u izbor između velikih međunarodnih centara moći.
Jer nijedna država ne može graditi dugoročnu stabilnost samo na tome što je jedna velika sila podržava, a druga joj se protivi.
Stabilnost zahtijeva unutrašnje povjerenje, odgovornost političkih predstavnika i institucije koje služe građanima.
I upravo tu dolazimo do najvažnije misli.
Za jednu zemlju nije dovoljno da drugi vjeruju u njenu budućnost.
Potrebno je da i njeni građani imaju razloga vjerovati u nju.
PITANJE ZA VAS
Da li je za sporo napredovanje Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji odgovorniji utjecaj velikih sila ili nesposobnost domaćih političara da postignu dogovor?
Može li Evropska unija vratiti povjerenje građana konkretnim rezultatima ili su ključne promjene moguće samo unutar Bosne i Hercegovine?
I šta je važnije za budućnost zemlje: podrška međunarodnih partnera ili jačanje povjerenja između njenih građana?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove vijesti, analize i komentare.
Izvor: EUobserver, N1 BiH, Hina.
Napomena: Tekst je autorski komentar. Političke procjene i tumačenja predstavljaju analizu, a ne nezavisno potvrđene tvrdnje o motivima pojedinih političara ili država. Tekst je izrađen uz pomoć AI, uz uredničku obradu i provjeru prije objave.
