AUTORSKI KOMENTAR |
Postoji velika razlika između toga kada neko tvrdi da ima podršku moćne države i trenutka kada ta država svoju podršku zaista javno potvrdi. U međunarodnoj politici ta razlika može biti presudna, jer politički utjecaj ne proizlazi samo iz sastanaka, poznanstava i lobističkih ugovora, nego i iz vjerodostojnosti onoga što se javnosti predstavlja kao diplomatski uspjeh.
Upravo to pitanje otvoreno je nakon što je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković osporio navode lobističke kompanije Dickens & Madson, koju vodi Ari Ben-Menashe, o navodnoj podršci Saudijske Arabije nezavisnosti Republike Srpske.
Konaković je izjavio da je tokom Minhenske sigurnosne konferencije saudijskom ministru vanjskih poslova Faisalu bin Farhanu Al Saudu pokazao sporni lobistički ugovor i zatražio da ne dođe do sastanaka koje su lobisti pokušavali organizovati.
Njegova reakcija dobila je dodatnu težinu nakon što je saudijski ambasador u Bosni i Hercegovini potvrdio podršku svoje zemlje suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH.
Time je otvoreno pitanje koje prevazilazi međusobne političke optužbe: šta zapravo vrijedi lobistički izvještaj ako se njegove tvrdnje ne mogu potvrditi zvaničnim stavovima država na koje se poziva?
LOBIRANJE NIJE ISTO ŠTO I DIPLOMATSKA POBJEDA
Lobiranje je u međunarodnim odnosima uobičajena aktivnost. Države, kompanije i različite organizacije angažuju profesionalne posrednike kako bi predstavile svoje interese i ostvarile kontakte s političkim centrima moći.
Samo postojanje lobističkog ugovora zato nije dokaz nezakonitog postupanja.
Međutim, potrebno je razlikovati tri stvari: pokušaj uspostavljanja kontakta, održavanje sastanka i stvarno prihvatanje političkog zahtjeva.
To nisu isti rezultati.
Lobista može razgovarati s predstavnicima neke države, ali takav razgovor ne znači da je ta država prihvatila ciljeve njegovog klijenta.
Još manje znači da je promijenila svoju zvaničnu vanjsku politiku.
Prema objavljenim informacijama, Dickens & Madson u izvještajima dostavljenim američkim vlastima navodi aktivnosti usmjerene na pridobijanje međunarodne podrške političkim ciljevima Republike Srpske.
Ali tvrdnje iz tih izvještaja nisu automatski potvrda da su vlade država koje se spominju prihvatile takve ciljeve.
Upravo zato su važni zvanični diplomatski stavovi.
SAUDIJSKA ARABIJA I PITANJE VJERODOSTOJNOSTI
Posebno zanimljiv dio ovog slučaja jeste razlika između tvrdnji lobističke kompanije i javno izraženog stava Saudijske Arabije.
Konaković tvrdi da Rijad ne podržava secesiju Republike Srpske.
Saudijski ambasador u BiH Anas Abdulrahman O. Al Wasedy potvrdio je podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.
Takva izjava predstavlja važan diplomatski podatak jer dolazi od zvaničnog predstavnika države čija se podrška spominje u lobističkim izvještajima.
Ipak, potrebno je biti precizan.
Ona ne dokazuje da nijedan neformalni kontakt s lobistima nije postojao. Također, sama po sebi ne utvrđuje da su lobistički izvještaji namjerno sadržavali neistine.
Ali pokazuje da tvrdnju o saudijskoj podršci nezavisnosti Republike Srpske nije opravdano predstavljati kao utvrđenu činjenicu.
U diplomatiji postoji velika razlika između nečijeg tumačenja razgovora i zvanične odluke države.
A upravo se ta razlika često izgubi kada međunarodni kontakti postanu dio domaćih političkih obračuna.
KO PLAĆA LOBISTE I ŠTA DOBIJA ZA ULOŽENI NOVAC?
Iza rasprave o međunarodnim kontaktima nalazi se još jedno pitanje koje zaslužuje jednaku pažnju.
Ako su lobističke aktivnosti finansirane javnim sredstvima, građani imaju pravo znati šta je plaćeno i kakvi su rezultati ostvareni.
Ugovori, isplate, obim izvršenih usluga i sadržaj podnesenih izvještaja trebaju biti predmet institucionalnog nadzora u skladu sa zakonom.
To nije pitanje političke pripadnosti.
Jednaki standardi trebaju važiti za institucije Republike Srpske, Federacije BiH i države Bosne i Hercegovine.
Svaki javni izdatak mora biti opravdan i podložan kontroli.
Politički predstavnici mogu smatrati da je određeno lobiranje korisno za interese koje zastupaju. Međutim, politička procjena uspjeha ne bi trebala zamijeniti provjerljive podatke.
Ako je ugovoren sastanak, javnost može tražiti potvrdu da je održan.
Ako je obećano predstavljanje političkog zahtjeva, može se provjeravati šta je zaista učinjeno.
Ako se tvrdi da je neka država podržala određeni cilj, potrebno je jasno razlikovati zvaničnu podršku od procjene ili tvrdnje lobističke kompanije.
Takva pitanja ne predstavljaju napad na bilo koji narod ili entitet.
Ona predstavljaju osnovni zahtjev za odgovornim upravljanjem javnim novcem.
MOŽE LI DIPLOMATIJA POSTATI TAKMIČENJE U POLITIČKIM UTISCIMA?
U savremenoj politici nije dovoljno samo nešto postići.
Često je jednako važno uvjeriti javnost da je uspjeh ostvaren.
Zbog toga međunarodni sastanci, fotografije, izjave i lobistički izvještaji imaju značajnu ulogu u političkoj komunikaciji.
Jedan političar može međunarodni kontakt predstaviti kao veliko priznanje, dok njegov protivnik isti događaj može opisati kao beznačajan pokušaj lobiranja.
Zato je za građane važno razlikovati političku promociju od dokumentovanih rezultata.
Konakovićeve tvrdnje o kontaktima sa saudijskim zvaničnicima također trebaju biti podložne provjeri, kao i navodi lobista koji zastupaju interese Republike Srpske.
Demokratska odgovornost ne podrazumijeva da jednoj strani automatski vjerujemo, a drugoj unaprijed ne vjerujemo.
Ona podrazumijeva da se tvrdnje provjeravaju prema istim pravilima.
U konkretnom slučaju posebno je važna činjenica da je Saudijska Arabija javno potvrdila podršku teritorijalnom integritetu BiH.
To je čvršća osnova za zaključivanje o njenoj zvaničnoj politici od nepotvrđenih tumačenja pojedinih lobističkih kontakata.
ZAKLJUČAK: NOVAC MOŽE OTVORITI VRATA, ALI NE MOŽE ZAMIJENITI ISTINU
Možda je najvažnija lekcija ovog slučaja jednostavnija nego što na prvi pogled izgleda.
U međunarodnoj politici moguće je platiti savjetnike, organizovati kontakte i pokušati pridobiti utjecajne sagovornike.
Ali postojanje tih aktivnosti nije isto što i postizanje političkog cilja.
Lobiranje može biti uspješno ili neuspješno, opravdano ili neopravdano, transparentno ili nedovoljno transparentno.
Njegova stvarna vrijednost ne bi trebala zavisiti samo od toga koliko uvjerljivo izgleda izvještaj o obavljenom poslu.
Trebala bi zavisiti i od toga koliko se njegovi rezultati mogu nezavisno provjeriti.
Zato pitanje nije samo šta je Konaković rekao o Dodiku i Ben-Menasheu.
Nije čak ni samo pitanje ko je s kim razgovarao u Rijadu ili Washingtonu.
Mnogo važnije jeste da građani mogu razlikovati diplomatske činjenice od političkih tvrdnji.
Jer država nije uspješna zato što njeni političari uvjerljivo govore o međunarodnoj podršci.
Uspješna je onda kada institucije djeluju odgovorno, javni novac se troši transparentno, a odluke se zasnivaju na provjerljivim činjenicama.
I tu se nalazi razlika između privida političke moći i stvarnog diplomatskog rezultata.
Privid se može graditi saopćenjima i izvještajima.
Stvarna podrška mora se potvrditi djelima i zvaničnim odlukama.
PITANJE ZA VAS
Treba li javnost imati potpun uvid u rezultate lobističkih ugovora koji se finansiraju iz javnih budžeta?
Da li političari prečesto predstavljaju međunarodne kontakte kao velike diplomatske uspjehe, iako konkretni rezultati nisu poznati?
I kome građani trebaju više vjerovati: političkim izjavama, lobističkim izvještajima ili zvaničnim stavovima država?
Napišite svoje mišljenje u komentarima i pratite Pumpajj.com za nove vijesti, analize i komentare.
Izvor: N1 BiH, Anadolu Agency, Fokus, Raport.
Napomena: Ovo je autorski komentar. Iznesene analitičke ocjene predstavljaju mišljenje autora. Tvrdnje o namjernom obmanjivanju nisu predstavljene kao utvrđene činjenice.
Tekst je izrađen uz pomoć AI, uz uredničku obradu i provjeru prije objave.
