Dok se o ljudima iz kriminalnog miljea snimaju filmovi, pišu knjige i pjevaju pjesme, njihove žrtve i posljedice nasilja često ostaju na margini. Izvorni tekst otvara teško pitanje odnosa dijela javnosti u Srbiji prema kriminalcima, paravojnim vođama i osuđenim ratnim zločincima koji su kroz decenije nerijetko predstavljani kao snažni, sposobni ili patriotski likovi.
Takva slika, upozorava se u materijalu, ne nastaje slučajno. Ona počiva na dugotrajnom pretvaranju ljudi iz podzemlja u javne simbole moći, posebno u periodima političkih kriza, ratova i društvene nesigurnosti. Pri tome se stvarni trag nasilja, pljački, reketiranja i uništenih života potiskuje pred pričama o navodnoj hrabrosti i snalažljivosti.
MIT O „DOBROM“ KRIMINALCU
U tekstu se navodi da je dio društvenog narativa godinama pravio razliku između kriminala počinjenog van zemlje i onoga koji pogađa domaće stanovništvo. Kao ilustracija se citira nekadašnji operativac UDBA-e Božidar Spasić, koji je pljačke u inostranstvu pravdao tvrdnjom da je novac potom donošen u Srbiju.
Takvo opravdavanje, međutim, ne mijenja prirodu kriminala. Pljačka, iznuda i nasilje ne postaju prihvatljivi zbog nacionalne pripadnosti počinioca niti zbog priče o novcu koji se vraća kući. Autor izvornog materijala upravo u toj zamjeni moralnih vrijednosti vidi jedan od korijena romantizacije ljudi iz podzemlja.
U javnosti su se, kako se navodi, godinama gradile legende o osobama poput Đorđa Božovića Giške, Željka Ražnatovića Arkana, Ljube Zemunca, Ranka Rubežića, Belog Matića i Gorana Vukovića. Njihove biografije i imena u dijelu popularne kulture dobili su gotovo epski okvir, dok su optužbe i činjenice o kriminalnim aktivnostima često gurane u drugi plan.
KRIMINAL I POLITIČKA MOĆ
Izvorni tekst iznosi tezu da su kriminalne strukture tokom devedesetih korištene i kao politički instrument, uključujući veze s paravojnim formacijama, tajnim službama i pojedinim centrima moći. Riječ je o ozbiljnoj tvrdnji koja zahtijeva oslanjanje na provjerene historijske i sudske izvore, ali je nesporno da su rat, raspad institucija i sankcije otvorili prostor za jačanje organizovanog kriminala u regionu.
Kada se nasilje iz ratnog i podzemnog ambijenta prelilo na ulice, posljedice su postale vidljive i građanima koji nisu imali nikakvu vezu s kriminalnim krugovima. Otimice, obračuni i strah ne mogu biti dio priče o junaštvu, bez obzira na to koliko se neki akteri kasnije predstavljali kao zaštitnici naroda.
Materijal također spominje okolnosti smrti Giške i Arkana, ali iznosi i nagađanja o mogućim političkim nalozima. Takve tvrdnje ne treba predstavljati kao utvrđenu činjenicu bez pouzdanih potvrda nadležnih institucija ili relevantne sudske dokumentacije.
ŽRTVE NE SMIJU OSTATI IZVAN PRIČE
Posebno je opasno kada se mitologizacija proširi na osuđene ratne zločince. Ratko Mladić pravosnažno je osuđen pred međunarodnim sudom za genocid i druge zločine, no u dijelu javnosti i dalje postoji praksa njegovog veličanja i osporavanja sudski utvrđenih činjenica.
To nije samo pitanje ukusa u popularnoj kulturi. Svako slavljenje nasilnika šalje poruku da su sila i strah vrijednosti kojima se treba diviti, a ne obrasci koje društvo mora odbaciti. Zreliji javni razgovor počinje onda kada se iza nadimaka, pjesama i legendi vide konkretne posljedice: ubijeni, opljačkani, prognani i porodice koje su ostale bez svojih najbližih.
Kriminalac ne postaje heroj zato što je njegova priča često prepričavana. Odgovornost medija, kulture i institucija jeste da ne zamjenjuju činjenice mitovima, a ljudsku patnju spektaklom.
Izvor: maxportal.hr
